SVJETSKI DAN LUTKARSTVA U DELNICAMA
Još koji dan nas dijeli od važnog dana za lutkarsku zajednicu, Svjetskog dana lutkarstva, koji se u cijelom svijetu obilježava 21. ožujka.
Ove godine naš domaćin je Kotar teatar iz Delnica.
Naša proslava dio je programa prvog Kotar FESTić festivala naših domaćina i veselimo se i podupiremo njihov rad.
Kotar FESTić predstavlja festival koji će okupiti recentne lutkarske programe i programe kazališta za djecu i mlade u vidu suvremenih predstava, radionica i filmskih projekcija koji će pridonijeti prepoznavanju Gorskog kotara kao regije koja razvija sociološke i kreativne kompetencije najmlađih članova stanovništva. Lutkarstvo kao relativno nezastupljena i neistražena umjetnost na nacionalnom nivou ima dvostruku ulogu u društvu istovremeno odgajajući nove generacije u skladu Europskih vrijednosti i razvijajući kreativni aspekt socijalizacije publike uključene u društvene procese. U sklopu programa održat će se i predstavljanje umjetnika iz svijeta lutkarstva i kazališta za djecu i mlade te radionice namijenjene djeci, mladima te djelatnicima u odgojnim i obrazovnim ustanovama koji će steći znanja u lutkarskim tehnikama i njihovu primjenu u radu s djecom i mladima.
Također, treću godinu za redom Hrvatski centar UNIMA organizira Mrežu radionica koje će se osim u Delnicama, organizirati i u Varaždinu, Požegi, Koprivnici, Šolti, Dugopolju, Belajskim Poljicama, Juršićima, te u Mostaru (BIH). Educirani voditelji, članovi naše Udruge, održat će radionice izrade lutaka vodeći se ovogodišnjom temom „Klima“, te prenijeti djeci osnove rada s lutkom, odnosno demonstrirati osnove animacije. Radionice su likovno-kazališnog karaktera s tematikom očuvanja okoliša kao izvora inspiracije i imaginacije.
Uskoro nam počinje 29. Lutkarsko proljeće koje će svojim bogatim programom uljepšati obilježavanje Svjetskog dana lutkarstva. U sklopu festivala, naša članica Gea Gojak, predstavit će međunarodni kazališni projekt “The Letter“.
Hrvatsku poruku ove godine napisao je umirovljeni glumac lutkar Đuro Roić.
Svjetski dan lutkarstva posvećen je prvenstveno kazališnom lutkarstvu, onom u kome lutka je sredstvo umjetničkog izraza.
Svjesni smo da lutka ne pripada samo kazalištu, jer tu su one lutke manekeni iz izloga, terapijske i pedagoške lutke, lutke za medicinsku obuku i one jako važne – lutke igračke. Jer igračka kojom dijete propituje svijet odraslih, odnose u njemu, isprobava grubosti i nježnosti, na neki način je predkazališna, iz nje se razvija i kazalište, i kazališna igra.
Lutkarstvo, ono kazališno o kojem govorimo, moguće je u sveukupnosti likovne, glazbene i literarne potpore glumi, govoru, disanju, ritmu i pokretu lutke. Zbroj to je djelovanja brojnih autora, ali može bit i jedne osobe. Niz koraka to je potrebnih da lutka oživi, da povjerujemo u nju.
Opet nikada ne zaboravljamo i ne smijemo zaboraviti da se kazalište, da se lutkarstvo i lutkari oslanjaju na iskustva svojih prethodnika, onih koji su iz dana u dan stvarali i živjeli kazalište, živjeli lutkarstvo. Kazalište, kao i kazalište lutaka nastavlja se na njihovu predanost i prikupljenu mudrost, nastavlja nositi onaj tajanstveni žar potreban da se bude glumac, da se bude glumac lutkar.
Zbroj to je djelovanja mnogih, ansambala ili pojedinaca. Niz koraka potrebno je da lutka oživi, da u nju povjerujemo, a onda je maleni pokret prevede u svijet živih, u svijet bića kojima, ne znamo zašto, vjerujemo.
„Ja sam glumica lutkarica,“ – kaže lutka. Ili lutka kaže – „Ja sam glumac lutkar.“
Istina je to i neistina. Život se tu dodiruje s umjetnosti. Umjetnost je to koja nadmoćno se, sa životom, onim običnim i onim uzvišenim, grubo surovim i onim mekim, raspjevanim prepliće. Lutka izrekla je istinu, ali ne svoju, nego istinu glasa koji kroz nju je prošao. Istina kroz lutku, istina je s krinkom.
I upravo to je uzbudljivo, kao da letimo nad ponorom, s puno strepnje, i zbunjujuće. I tajanstveno je to i čudesno.
I kolikogod izbliza gledali glumce koji pokreću lutke, koji im možda još daju i glas, ne uspijeva nam razumjeti taj odnos, ne umijemo proniknuti u taj nevjerojatan spoj glumice, odnosno glumca i mrtvog predmete, lutke. Jer lutka, gurnuta u kazališno svjetlo, gurnuta u kazališnu priču, u kazališni čin živi. Postoji i živi.
Jeli tajna u lutki?! Ona može biti posebno oblikovana, ili uzeta među predmetima koje koristimo, pa ih proglasimo likom za našu priču i predmet postaje lutka svojim pokretom, svojim novim glasom. I u našoj priči živi. Ona će govoriti ili, ako treba pjevati, ili sa strane pametno šutjeti i slušati. To se zove animacija. I taj odnos, taj čudesan spoj čovjeka i predmeta, nastao u htijenju i kreativnom bljesku uma ljudskog, ostaje tajna.
I mi se prepuštamo uvjerljivosti kazališnog čina, vjerovanju u život lutke, makar lutka bila i pozornica sama, ili trak svjetlosti, ili gola glumačka ruka, ili kad na primjer knjiga u točnom ritmu uzleti i preobrazi se u pticu. Vjerovanju u život lutke prepušta se publika, ali to dohvati i glumce. A napuštena lutka, ostavljena sa strane kao da još ima mrvu duše i lako ćemo se zateći kako vrebamo da se uvjerimo kako još u njoj života ima. A ono drugo, da u njoj života nema, ne želimo. Njezin život na sceni naveo nas je da se ponadamo kako se taj život i izvan scene nastavlja. Samo to nećemo priznati, jer znamo kako sve je ovo iluzija kojoj smo se neoprezno prepustili.
Lutka bez glumca ili glumice beživotni je predmet, koji tek kad je pokrenut ispunjava svoje značenje, ostvaruje svoju ulogu. Takva lutka ponekad toliko je glasna i nametljiva da zaboravljamo tko je živom čini i u životu održava. Srce svakog kazališta su glumci. Bez njih ni kazalište lutaka ne bi postojalo. Lutka je predmet, gdjekad pametno i lijepo oblikovan, predmet koji svojim izgledom nosi značenje, ali ipak predmet kojemu bez glumaca nema života.
Glumice i glumci upravljaju lutkama, daju im glas i pokret, oni izlaze iz sebe, da lutki podare dušu. I pritom ne napuštaju sebe. Dopuštaju, jer to je nužnost ovog odnosa, priroda ovog umijeća, da ih lutka, kojoj su dali privid bića, glumački zastupa.
Treba glumiti, govoriti istinu svog lika. Glumica ili glumac, povukavši se za korak iza lutke, nudeći joj svjetlost i pozornost ne skrivaju se iza lutke, nego glumu pojačavaju i produžuju lutkom. Gluma, znamo nije ni laž, ni obmana, ni prijevara. Ona je istina na jedan dublji način iskazana, jer svijetu oko sebe zrcali njegov stvarni značaj, a ljudima njihovo stvarno lice. Gluma je iluzija na koju pristajemo i kojoj se radujemo. Svaka gluma, pa tako i gluma s lutkom, gluma kroz lutku prenosi i zastupa poeziju, i ugodnu i bolnu, i radosnu i žalosnu, a kad se posreći, i sama postaje poezija.
Svjetsku poruku napisala je Ines Pašić, mostarska lutkarica i redateljica.
Pozdrav od UNIMA-e iz cijelog svijeta svim lutkarima na Svjetski dan lutkarstva
Za moje drage kolege, šetače predjelima zajedničkog sna, interprete bezvremenske aktualnosti…
Profesija kojom se bavimo jedna je od najskromnijih.
A ipak, što je paradoksalno, razgovaramo, raspravljamo i svađamo se s božanskim svijetom jednako intimno i otvoreno kao neki stari bračni par.
Svaki put kad neka drvena glava oživi u našim rukama ili konci koji pokreću lutku ponovno potvrde povezanost svih živih bića, iznova otkrivamo sami sebe kao protagoniste priče koju prikazujemo.
Svaki put kad neki predmet kojem udahnemo život probudi sjećanja što počivaju u nama ili kada se u igri svjetlosti i sjene utjelove nepronicljivi misteriji, naše povijesno vrijeme zaručuje se s bezvremenskim. Kada likovi što žive na površini naše kože zaposjednu dijelove našega tijela, otkrivamo da čovjek u sebi nosi čitavo čovječanstvo.
Onkraj svih mogućih oblika naše umjetnosti, kada se predajemo igri lutkama, mi izvodimo drevni ritual. Činimo opipljivim i vidljivim ono što to nije te u istih mah pružamo lutkaru i publici priliku da iskuse vlastitu transcendentalnost.
Živimo u vremenu koje je čudesno i zastrašujuće u isti mah, ali nije li uvijek tako?
Kao i čovječanstvo samo, hodamo li po samom rubu izumiranja ili možda ipak nikad nismo bili bliže trenutku kad ćemo istinski ovladati Prometejevom božanskom vatrom?
Kakva drskost! Je li to znak naše gluposti ili kvantni skok naše svijesti? Hoćemo li dosegnuti kritičnu masu koja će potaknuti nužnu promjenu ili polako nestajati zbog svoje inertnosti, poplave lažnih informacija ili straha?!?!
Koliko odgovora i prijedloga možemo dati i koliko ih možemo ostvariti?!
Mogu li lutke spasiti svijet od klimatskih promjena, ratova ili ropstva?
Ne znam!
Svijet je takav kakav je i nema garancije ni za koga i ni za što. Kao što je rekao jedan čudesan pjesnik, „hodanjem utire se put“.
Međutim, znam, iz iskustva i iz prakse ove prekrasne umjetnosti, da su lutke svjetlost u tami, sunce iza oblaka ljudske tragikomedije, zaklon od oluja teško ranjenoga srca.
One nas pozivaju da živimo život pun zanosa i borimo se za bolju verziju nas samih.
One nas lišavaju komfora i „politički korektnih“ stvari.
One skidaju masku ozbiljnosti s lica onih koji su već svašta doživjeli i sve znaju.
One nas uče da se igramo kao djeca, bez očekivanja ili briga.
One su naša avantura, naša nebesa i naši čvrsti koraci na zemlji.
Ima li boljeg dara za svijet i za nas same od svijesti o tome da smo dio čovječanstva?
Ruku pod ruku s našim lutkama, „dočekajmo vremena koja dolaze s osmijehom“ jer upravo je vrijeme pred nama odličan razlog da izvadimo lutke iz kovčega i priredimo dobru predstavu.
Sretan Svjetski dan lutkarstva!
