Čestitam svoj djeci i svim odraslima Svjetski dan lutkarstva!
Sretna sam što to mogu reći i u ime svojih prijatelja lutkara koji tu priliku nisu imali, jer su nas napustili prije negoli su je dobili.
Dozvolite mi, stoga, da vam i u njihovo ime ispričam jednu priču.
Živio je Dječak koji nije želio ići u kazalište. U neku je ruku bio i ponosan zbog toga i hvalio se time među drugom djecom. No, nitko to i nije uzimao osobito ozbiljno: pa kazalište nije škola, nije nešto obavezno, nije niti ono kada moraš ići kod zubara, ili u posjet bolesnom prijatelju, ili tati po novine.
Dječakovi prijatelji često su pričali kako su bili u kazalištu, ali njega to nije osobito zanimalo. Nitko se nijedanput nije sjetio upitati ga zašto je tome tako.
Doživljavalo se to kao pravo na vlastito mišljenje. Jednoga je dana u njegov život, sasvim nečujno, gotovo slučajno, ušetala jedna Djevojčica.
Nekako su im se od kuće do škole putovi susreli. I tako mu je Djevojčica ispričala kako je bila na jednoj lutkarskoj predstavi, kako ju je oduševilo to što je vidjela, kako je priča bila zanimljiva, lutke čudesne, a glumci-lutkari divni .
I kako je sve bilo kao san, a njezin bi život bio siromašniji da to nije vidjela Dječak ju je pozorno slušao, kriomice pogledao i nije mogao vjerovati. U njezinu glasu i očima prepoznao je Radost.
I bio je jako, jako posramljen. On nije mogao ništa, ali baš ništa reći. Ne o toj predstavi, nego o nijednoj predstavi, jer nikada nije bio u kazalištu.
I naravno, nije smio to reći Djevojčici koja mu se jako sviđala i koju je htio zadiviti svojim znanjem matematike, vještinom u šahu i nogometu. I ostao je bez riječi. Djevojčica ništa nije primijetila, ali, mislio je Dječak, ona će to od nekoga saznati, pa svi znaju da on ne ide u kazalište. I počeo je razmišljati kako da Djevojčici kaže da njega zanima kazalište, posebno kazalište lutaka, kako on duboko vjeruje da je to mjesto gdje se mogu pronaći snovi, ali on nekako više želi živjeti u realnom svijetu pa zato ima manje interesa za snove. A tek lutke! Pa lutke su oduvijek bile rezervirane za djevojčice. Koji se to dječak ikada igrao lutkama? Onda je otišao u kazalište i shvatio: Lutka je neodvojiv dio tog sna, jer ona nije obična lutka, nego lutka koja govori jezikom koji svi razumiju, ona je biće koje svo vrijeme koje mu posvetimo pretvara u san. A kako bismo mogli živjeli bez snova? Kako bismo mogli živjeti s nekim tko ne želi sanjati?
Želim da otkrijete Lutku koja svojom dobrotom i naivnošću svjedoči čudo života i čudo kazališta, uvjeravajući nas da još uvijek sve može biti bolje.
A Lutka, koliko je meni poznato, uvijek govori istinu.
Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva 2013.
Marija Leko
