Hrvatska poruka

2020. – Zrinka Kolak – Fabijan povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2020.)

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva

Draga djeco,

Danas, možda baš sada, sva djeca svijeta, naše zemlje, vašega grada i vaše omiljeno kazalište slave svoj dan lutkarstva – po svemu poseban dan. To vam je nešto slično kao kad vi slavite rođendan, a to je vrlo veselo i važno. Da li znate koliko ste vi važni i da bez vas ni ovoga kazališta ne bi bilo? Da, to je istina, mi smo tu samo zbog vas. Naše lutke su vaši najbolji prijatelji. One su znatiželjne i razigrane kao i vi. Možete im povjeriti svoje tajne, s njima pjevati, plesati, ali morate im nešto i dati, a to je vaša mašta koja može svašta. Tek tada će vam lutka dati ono najljepše i najuzbudljivije, ono čarobno, kad opasno postane prijateljsko, kad zločesto postane dobro i kad tužno postane veselo. Svaka bajka napisana je baš za vas, a lutke ispunjavaju vaša prijateljska očekivanja i želje. Vi sigurno želite biti čarobni?! Sad samo zatvorite oči. Jeste? Čiribu – čiriba, započinje predstava.

A što će nam donijeti pogledajmo zajedno!
Sretan rođendan želi vam vaša Zrinka Kolak – Fabijan

2019. – Krešimir Dolenčić povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2019.)

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva

Zapala me velika čast da se baš moje riječi čuju prije predstave koju ćete gledati, eto, na prvi dan proljeća.

Kad govorim o lutkama, mogu govoriti o sebi. Sudjelovao sam kao redatelj koji pomaže glumcima lutkarima udahnuti život u lutku tek nekoliko puta. Jedna opera, zatim jedna cijela godišnja kozmološka priča o staroslavenskim bogovima, pa jedna povijest grada Zagreba od osamdesetak tisuća godina i jedna poznata priča u kojoj sudjeluje voće i povrće. Kako nevjerojatno raznorodne teme koje povezuje ta čudesna lutkarska umjetnost! Ali, doista sam uživao. I jako puno naučio, a pomalo i preuzeo u druge vrste predstava koje radim.

Ja, redatelj, zapravo se koristim kazalištem kao lutkom. Njegovom pozornicom s kojom se može igrati i animirati ju, rasvjetom, koja je nevidljiva lutka sasvim drugačijeg agregatnog stanja, glazbom, kao jednom od najvažnijih igračaka, lutaka načinjenim od nota kojima sviramo, pjevamo i potičemo na igranje, pa onda uzimam tekst kao lutka od slova, na kojem se već pisac igrao sa svojim lutkicama, riječima i rečenicama, znakovima i interpunkcijama udahnuo život. Glumac lutkar tu je potražio ideju za oblik koji će dati svojoj ulozi i pomoći u stvaranju lutke onima koji lutke rade u radionicama. I tako se svi igramo, svi smo lutkari svojeg zanata, i sve se to sklopi u oživljeni predmet nastao kao plod zamišljene stvarnosti mnogih ljudi prije nego izađe na pozornicu.

I tko onda ima pravo reći da lutka nije živa? Uzima ju u ruke onaj koji je dobio tu svetu dužnost da čuva njezinu dušu i govori u njezino ime. Glumac lutkar. Onaj koji je sudjelovao u njezinom rađanju, odrastanju, pazio ju i učio s njom prve korake, da bi ju zrelu i odraslu, spremnu za život na pozornici pokazao u predstavi. I što je lutka zrelija i odraslija, to je više zaigrana, to više inspirira, to više pruža radosti i otvara maštu publici. I maloj i velikoj.

Odrasli jako vole lutkarsko kazalište, samo ponekad to ne priznaju.

Odrasli često i sami bivaju lutkari, ponekad na krivi način, pokušavajući vući konce tamo gdje i ne trebaju i praveći od drugih, malih ili velikih, lutke koje nemaju svoju slobodu. Pa zato takve odrasle moramo vratiti u gledalište mašte, suosjećaja i poniznosti prema tim malenim krpenim, drvenim, metalnim, papirnatim stvorenjima.

Lutke su potrebite naše pažnje. Došle su na svijet iz nečije želje, odraz su nečijeg duha, potrebe za razumijevanjem, vapaja za trenutkom. I kad shvatimo da je cijeli svijet jedna velika, lijepa igračka, jedna lutka koju smo sami izmaštali, udahnuli joj život, kad to razumijemo, moramo onda dobro pripaziti. I dobro ju čuvati.

Nazdravljam ovaj današnji dan s radošću, jer su hrvatski lutkari, kazališta i predstave ponos našeg glumišta. U vremenu kad stvarnost virtualnog svijeta pomalo nadilazi fizički dodir, realnosti lutke i igračke, hrvatsko se lutkarstvo, kazališta, mladi lutkari, inovativne predstave i festivali njeguju, razvijaju i igraju. Sretan vam prvi dan proljeća lutaka!

2018. – Teodora Vigato povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2018.)

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva

Hrvatska lutkarska prošlost i sadašnjost

Lutkarstvo je uvijek živjelo u svim krajevima hrvatske skromno, samozatajno bez uobičajene kazališne pompe. Javljalo se u umjetničkim krugovima fanatičnih zaljubljenika u taj vid scenske umjetnosti. Podrijetlo lutke je staro, ali se o lutki nije puno vodilo računa jer je namijenjena puku i djeci. Narodni običaja s lutkom su zaboravljeni, a njeni se evropski prijatelji Punch, Petruška, Kašparek ili Ginjol nisu udomaćili u hrvatskoj.

Hrvatska narodna lutka biva protjerana s ulice i istrgnuta iz ruku putujućih komedijaša sredinom dvadesetog stoljeća kako bi se stavila u funkciju odgoja djece. Po dekretu, a ne iz umjetničkih razloga, nastala su lutkarska kazališta u Splitu, Zagrebu, Zadru, Osijeku i Rijeci. Trebala su služiti djeci za zabavu i učenje. Iako je hrvatska lutkarska tradicija išla uz bok Europskog lutkarstva, svako hrvatsko profesionalno lutkarsko kazalište unosilo je druge vrijednosti u svoj lutkarski izraz. Proces transformacije kazališta lutaka od klasičnih do suvremenih formi vodio je preko ginjola u Zadru, marionete u Splitu, crnog kazališta u Rijeci, Deželićevih lutaka kao scenskih simbola u Zagrebu i glazbenih igrokaza Branka Mihaljevića u Osijeku.

Lutkarsko kazalište u hrvatskoj je danas prihvaćeno kao zasebna kazališna vrsta s vlastitim zakonitostima i vlastitim djelovanjem. Međutim, lutkarska kazališta izgubivši svoje oslonce po kojima su bili prepoznatljivi, izrazom postaju sve sličniji. Raširilo se lutkarstvo preko svojih tradicionalnih granica uznemirujući one koji ustrajno naglašavaju tipičnost prirode lutkarstva. S druge strane raznolikost umjetničkog traganja obogatilo je izražajna sredstva lutkarskog kazališta. Dvadeset prvim stoljećem započinje proces umjetničkih promjena kojim se otvaraju nove perspektive i tko zna koje će zakonitosti u lutkarstvu vladati za koju godine.

I bez obzira što se lutkarsko kazalište stalno preobražava u neku drugu umjetničku vrstu, što se više preobražava, ono postaje sve više lutkarskije.

Neka nam je svima sretan svjetski (hrvatski) dan lutkarstva

2017. – Himzo Nuhanović povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2017.)

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva

Proljeće je, a u glavi lutke. – Modificirani refren pop pjesme bubnja u meni dok kroz prozor gledam mlade vrbe kako stidljivo otkrivaju svoje bijele glavice najavljujući novo buđenje i dolazak Lutkarskog proljeća.

Nije slučajno da je prvi dan proljeća svjetski, pa i hrvatski dan lutkarske umjetnosti, koju često definiraju ovako: „Lutkarska umjetnost nije dobna, već umjetnička kategorija“. Ovakva definicija je sigurno točna, ali praksa pokazuje da je u visokim postocima ipak dječja, dobna, dok ostale – „velike“, „prave“ (prema teoretičarima) lutkarske predstave događaju se rijetko, u produkcijama „dobrostojećih“ lutkarskih kazališta, barem kod nas u Hrvatskoj.

Sve izložbe kazališnih lutaka na festivalima i izvan njih pokazuju vrhunske, majstorski izrađene lutke istaknutih autora, ali rijetko su naznačeni oni koji su tim lutkama udahnuli život. A to čine glumci. Glumci – lutkari.

Osobno, u ovoj časti koja mi je ukazana da iznesem svoja razmišljanja o lutkarskoj umjetnosti, obraćam se glumcima lutkarima, vjernim, skromnim, tajnovitim zanesenjacima, skrivenim iza paravana ili maske, čarobnjacima koji daju lutki život, ekspresivnost, etiku i katarzu. Glumci – lutkari.

O glumcima svih fela zapisao je legendarni glumac i intelektualac, Fabijan Šovagović: „Glumac danas nije breme, on je osoba argatovanja. On ne spava više po cirkuskim šatorima. Obični je građanin ovog lijepog svijeta. Kuka jer još nije kadar da se cehovski zaštiti. Plače i smije se u neprozračnim improvizacijama od studija u prašini. Sve treba obaviti prije smrti. Unatoč svemu i dalje je u prohodu kulture koju uporno, težački, prenosi na krhkim leđima. I sretan je što živi!“

U tim vašarskim šatorima, blagdanima i svetkovinama povijest je i hrvatskog glumca-lutkara. Poneki, sretnici, danas su se uklopili u institucije, dok ostali krpare dan za danom darujući se lutkarskoj glumačkoj umjetnosti. A, živjeti se mora… Znaju da su uglavnom okrenuti najmlađima, koji lutaju u velikom prasku osobnog sazrijevanja. Te male okice, anđeoski čiste, znatiželjno upiju poneku krijesnicu i spremaju je u čipove duha, te nose… i nose dalje kroz radosti i teškoće odrastanja.

A moja iskrena zahvalnost i čestitka ide vama, dragi glumci-lutkari.

U hrvatskoj UNIMI, asocijaciji svjetskog lutkarstva, glumci su našli neku pritajenu nadu. Više nisu marginalizirani, a Umjetnička akademija u Osijeku, u svojih desetak godina postojanja, pomaže da svladaju temeljne, zanatske vještine i umjetničke slobode. To je karika koja je Hrvatskoj nedostajala. Osjeća se to i vidi u suvremenoj lutkarskoj umjetnosti.

Nažalost, još uvijek je samo pet domicilnih umjetničkih lutkarskih kazališta, no posljednjih godina i kazališta u manjim gradovima, uz redovni, „veliki“ program, njeguju i stvaraju lutkarsku umjetnost, dok se broj samostalnih lutkarskih družina svake godine povećava i donosi svježinu, dinamiku, raznovrsnost i vjeru u budućnost lutkarstva u Hrvatskoj.

[2016. – Livija Kroflin povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2016.)

Lutkarsko kazalište kao kozmos

Lutkarstvo današnjice živa je pulsirajuća masa, plodno more iz kojeg izlaze najrazličitiji oblici života. Jedni poprimaju oblik zvijezde ili majmuna, drugi ginjola ili marionete, treći kamena ili gline, četvrti pak straha, volje ili vjere. Svi su različiti, a svi jednako dišu, svi imaju pravo na život: i medvjed i drvo, i torta i kobasica, i tikve i košare, i plišani medo i drvena skulptura, i čovjek zajedno s njima, iza njih, u njima, uz njih.  U skladnom zajedništvu čovjeka, koji je duša lutke, i lutke, koja je čovjekov razlog bivanja na lutkarskoj sceni.

Lutka pamti svoju povijest. S nama je od najdavnijih vremena, a svakako od samih znanih nam početaka kazališta.  Od neurospastona u antici, koji su se, kako im ime kaže, grčevito trzali  i, dakako, nisu bili pripušteni na velika kazališna natjecanja (na kojima su, pak, paradoksalno, ljudi u koturnama i maskama nalikovali divovskim lutkama), preko srednjovjekovnih prikazanja u kojima su se pokorno, iz usluge prema glumcima, dale čerečiti, paliti u vatri i na druge načine zorno prikazivati muke svetaca na način na koji ih nijedno ljudsko biće ne bi moglo prikazati bez fatalnih posljedica po sebe, lutke su dospjele do sajamskih zabavljača koji su njima nasmijavali puk i prenosili važne vijesti, usput čupajući zube i prodajući sveliječeće pripravke; u njihovim su rukama lutke prosvjedovale protiv moćnika, odsijecale glave krvnicima koji su to njihovim ljudima činili u stvarnom životu, osvećivali se bogatim kućevlasnicima koji su ih izbacivali na ulicu, pobjeđivale Vraga pa i samu Smrt.

I tako su, nikad cijenjene a uvijek voljene, prokrčile svoj put u 20. stoljeće, kad dobivaju nove forme, vlastita kazališta, akademije, časopise, festivale i udruge. Postaju umjetnost.

Za sve to vrijeme u Aziji su se bavile prikazivanjem nastanka svijeta, kozmičke borbe Dobra i Zla, bogova i demona, uspostavljanja božanskog reda u naš svijet.

Suvremeno lutkarstvo čuva svoju povijest i nadmašuje ju, s jednakom se nježnošću odnosi prema Punchu i Petruški, kao i prema ježu koji se pred očima gledatelja mijesi od gline. Danas lutka može gotovo sve. Može nam pokazati nesigurnog diva koji je manji od orahove ljuske, kao i plašljivog miša koji nadvladavši strah postaje veći od nebodera; može nam pokazati strah koji je veći od cijele pozornice, a koji se može ispuhati kao balon od sapunice; može nas provesti kroz opasnosti mračne šume, kroz vukov trbuh i kroz našu tamnu podsvijest.

Danas lutka može gotovo sve, samo ne može oponašati čovjeka. Ne želi samo stajati na sceni i recitirati tekst. Ne želi biti umjesto čovjeka, želi biti s njime u neraskidivu jedinstvu, u stalnoj napetosti između živog i neživog, gdje je neživo gdjekad življe od živog.

Nutarnja snaga anime u kazalištu animacije – a to je današnje lutkarsko kazalište – oživljuje cjelokupni prostor, okolinu i život sam. Sve se giba, diše i živi, i ljudi i životinje, i trava i suho lišće, i rotkvica i tanjur, i čaša i kapi vode, i jastuk i naši snovi, i dobro i zlo. Sve je u pokretu, sve u mijeni, sve je život. To je lutkarstvo.

Neka nam je svima sretan Svjetski dan lutkarstva!

2015. – Antonija Bogner-Šaban povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2015.)

Union internationale da la Marionette (UNIMA)

Lutkarska umjetnost svoju je zasluženu ravnopravnost s ostalim vidovima scenskog izraza stekla tek početkom 20. stoljeća kada se ponovno uviđa njezina bitnost u ekspresiji osjećaja i transformaciji društvenih kretanja, a ta poetska rječitost pogoduje različitim postmodernističkim scenskim strujanjima bilo da je riječ o marioneti, ginjolu, tradicionalnim lutkama, sjenama ili pak varijantama njihova izvedbenog zajedništva. Povjesnici i teoretičari lutkarstva nerijetko nazivaju 20. stoljeće stoljećem lutke zadivljeni njezinom pojavnošću u predstavi živoga glumca kada lutka neograničenim likovnim i fizičkim izmjenama nadrasta mogućnosti svojih partnera i uvjerljivije od njih donosi naše osjećaje i nadanja. U kazalištu lutaka svi su jezici usmjereni u intenzivni, esencijalni oblik pokreta i govora i namijenjeni su onima koji unaprijed pristaju na takvo kreativno otkrivanje stvarnosti i dosega kazališne umjetnosti u cjelini. Može se pitati zašto dobro poznate postavke iznosim u početku svečarskoga pisma Svjetskom danu lutkarstva 2015. godine? Odgovor je jednostavan i složen istodobno. Hrvatsko lutkarstvo aktivno sudjeluje i podržava djelovanje UNIME, od njezina službenoga formiranja 1929. u Pragu kada su se načele ideje o humanističkoj bitnosti ove svjetske udruge, danas pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Nije li značenje hrvatskog lutkarstva osvjedočeno i uspostavom nacionalnog centra UNIME u Zagrebu 1992., okupljanjem i informiranjem njezina članstva o kretanjima u svjetskim razmjerima? Nije li isto tako istaknutim znakom uvažavanja hrvatskog lutkarstva održavanje Svjetskoga kongresa UNIME u Rijeci 2004. godine?

Pripadnost svjetskome lutkarstvu i pojačani stručni interes za njegovu povijest u sklopu hrvatske kazališne kulture, od religioznih prikazanja i renesansno spontanih uličnih događanja do suvremene dinamike i umjetničke opstojnosti predstava iskazuju monografije o pet hrvatskih lutkarskih kazališta kao i izdanja o dugogodišnjim međunarodnim festivalima u Zagrebu, Osijeku i Rijeci. U ovim sadržajno bogatim izdanjima autorska stajališta zahvaćaju i upozoravaju na estetsku usuglašenosti s europskim kazalištem, ali i specifični identitet hrvatskoga lutkarstva, čemu nedvojbeno pridonose neovisne grupe načelno sastavljene od mladih ljudi okupljenih oko određene ideje ili drugačijeg shvaćanja izražavanja. Intenzitet tih aktualnih kretanja dopunjava i potiče dugo očekivana Umjetnička akademije u Osijeku od 2004. i njezin Odsjek za lutkarstvo koji je pretpostavka praktičnom i znanstvenom promicanju lutkarstva. U umjetnički potencijal odgajanja i kulturnog usmjeravanja studenata uvjerila sam se i sama kao višegodišnji profesor predavač povijesti hrvatskoga lutkarstva na Umjetničkoj akademiji (2005 – 2012) jer su se mnogi od njih nakon diplome zaposlili u kazalištima, ili su bez većih poteškoća nastavili karijeru u inozemstvu.

Iako se posljednjih godina govori o estetskom i idejnom manirizmu i eklekticizmu u kazališnom i umjetničkom svijetu ostaje činjenica da se poruka za Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2015. upućuje glavnom centru UNIME u Francusku iz Vinkovaca na početku Lutkarskoga proljeća u Vukovaru, festivala koji svojim teritorijalnim smještajem i metaforičkim odlikama predstava iskazuje vitalnost i suštinsku ukupnost hrvatskoga lutkarstva.

I što na kraju nego zaželjeti UNIMI da objedinjuje i nadalje budno prati nastojanja svoga članstva kako bi upornost i predanost hrvatskih lutkara moglo u tom svjetski razlistanom zajedništvu ostvariti svoj kreativno samosvojni udjel. Na prvi dan proljeća kada prirodom počinju kolati sokovi probuđenih nada i javljaju se slike uzbudljivih prirodnih pojava kao jamstvo civilizacijske i kulturne cjelovitosti Hrvatski centar UNIME glasno i postojano izražava svoje čestitke i vjeruje u uspješni nastavak dosadašnjih postignuća svjetskoga i budućnost nacionalnoga lutkarstva.

2014. – Abdulah Seferović, počasni član Hrvatskog centra UNIMA-e u povodu Svjetskog dana lutkarstva 2014.

NEKA GLUMCI UĐU!

Svjetski dan lutkarstva nije obična fešta na kojoj je dovoljno ispiti zdravicu za sve lutkofile, kako one na pozornici, tako one iza i ispred pozornice; nakon toga čestitati na uspjesima, poželjeti da se u izmijenjenom medijskom okruženju sačuva kreativni lutkarski identitet, pobrati pljesak i – spustiti zastor.

Ovaj dan ne bi trebao proći bez emocija, pijeteta i sjećanja na sve one koji su ugradili dio umjetničke energije u temelje hrvatskoga lutkarstva, ali i bez svijesti o tome kako lutkarsko kazalište ili jest kazalište ili ga nema. Kazališta također nema i ne može biti bez glumaca i publike, one publike koja se ne dijeli na djecu i odrasle, već one o kojoj je Matoš pisao: “Blago onome, koji ostaje uvijek mlad (….) koji se uvijek umije diviti i začuditi.“

A lutka? Gdje je tu lutka? Što je s lutkom i njezinim metaforičkim potencijalom, njezinom vlastitom energijom i dinamikom? Lutkarska se predstava ne igra „bez trećega“!

Ako je čudo kazališta „u onome što se tijekom predstave događa između gledatelja i glumca“, a jest, tada je čudo lutkarstva u onome što se, na jednoj strani, događa između lutkara i lutke, a na drugoj strani između njih i publike.

A to kazališno jedinstvo pozornice i publike nije moguće ničim zamijeniti. U polumraku gledališta, u kojem se oslobađa silna emocionalna energija, odavno sjede gledatelji koji najviše vremena provode na videoigrama, mobilnim telefonima, internetu, e-pošti i facebooku, a zadarsko Kazalište lutaka još uvijek igra istu onu Crvenkapicu kojom je 1952. započelo kreativnu avanturu.

I još jedan zadarski primjer (ne zato što je zadarski već zato što je zoran). Veliki Lope de Vega ustvrdio je prije kojih 400 godina kako je za kazalište potrebna „samo jedna daska, dva lica i jedna strast“, a u Zadru je početkom XIX. stoljeća zapisano kako Zadrani ne idu u kazalište „iz običaja ili iz navike već iz strasti“.

Novinski je kroničar još onda „s užasom pomišljao na dan, možda ne tako dalek, kada će sva naša kazališta biti pretvorena u golema kina, a pozornice će biti zatvorene velikim bijelim platnom (…), dok će miševi plesati kolo od veselja u tami među napuštenim kulisama“. Umjesto toga, Zadar je jedini grad u Hrvatskoj koji je nakon 1895. dobio novu kazališnu zgradu. Ne obnovljenu ili adaptiranu, nego novu. I to lutkarsku!

U to ime: Neka uđu glumci! I lutke!

2013. – Marija Leko, svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2013.

Čestitam svoj djeci i svim odraslima Svjetski dan lutkarstva !

Sretna sam što to mogu reći i u ime svojih prijatelja lutkara koji tu priliku nisu imali, jer su nas napustili prije negoli su je dobili.

Dozvolite mi, stoga, da vam i u njihovo ime ispričam jednu priču.

Živio je Dječak koji nije želio ići u kazalište. U neku je ruku bio i ponosan zbog toga i hvalio se time među drugom djecom. No, nitko to i nije uzimao osobito ozbiljno: pa kazalište nije škola, nije nešto obavezno, nije niti ono kada moraš ići kod zubara, ili u posjet bolesnom prijatelju, ili tati po novine.

Dječakovi prijatelji često su pričali kako su bili u kazalištu, ali njega to nije osobito zanimalo. Nitko se nijedanput nije sjetio upitati ga zašto je tome tako.

Doživljavalo se to kao pravo na vlastito mišljenje. Jednoga je dana u njegov život, sasvim nečujno, gotovo slučajno, ušetala jedna Djevojčica.

Nekako su im se od kuće do škole putovi susreli. I tako mu je Djevojčica ispričala kako je bila na jednoj lutkarskoj predstavi, kako ju je oduševilo to što je vidjela, kako je priča bila zanimljiva, lutke čudesne, a glumci-lutkari divni .

I kako je sve bilo kao san, a njezin bi život bio siromašniji da to nije vidjela Dječak ju je pozorno slušao, kriomice pogledao i nije mogao vjerovati. U njezinu glasu i očima prepoznao je Radost.

I bio je jako, jako posramljen. On nije mogao ništa, ali baš ništa reći. Ne o toj predstavi, nego o nijednoj predstavi, jer nikada nije bio u kazalištu.

I naravno, nije smio to reći Djevojčici koja mu se jako sviđala i koju je htio zadiviti svojim znanjem matematike, vještinom u šahu i nogometu. I ostao je bez riječi. Djevojčica ništa nije primijetila, ali, mislio je Dječak, ona će to od nekoga saznati, pa svi znaju da on ne ide u kazalište. I počeo je razmišljati kako da Djevojčici kaže da njega zanima kazalište, posebno kazalište lutaka, kako on duboko vjeruje da je to mjesto gdje se mogu pronaći snovi, ali on nekako više želi živjeti u realnom svijetu pa zato ima manje interesa za snove. A tek lutke! Pa lutke su oduvijek bile rezervirane za djevojčice. Koji se to dječak ikada igrao lutkama? Onda je otišao u kazalište i shvatio: Lutka je neodvojiv dio tog sna, jer ona nije obična lutka, nego lutka koja govori jezikom koji svi razumiju, ona je biće koje svo vrijeme koje mu posvetimo pretvara u san. A kako bismo mogli živjeli bez snova? Kako bismo mogli živjeti s nekim tko ne želi sanjati?

Želim da otkrijete Lutku koja svojom dobrotom i naivnošću svjedoči čudo života i čudo kazališta, uvjeravajući nas da još uvijek sve može biti bolje.

A Lutka, koliko je meni poznato, uvijek govori istinu.

2012. – Jasen Boko, Svjetski dan lutkarstva 21.ožujka 2012.

U početku bijaše – lutka.

U život ulazimo na pupčanoj vrpci. Kao marioneta.

Početak kazališne umjetnosti. Indija prije 3 milenija. Lutka.

Živimo, kažu nam, kao marionete, netko vuče konce. Ili kao ginjoli, nečija tuđa ruka upravlja našim životima.

Jedna od prvih stvari preko kojih spoznajemo svijet je lutka, naizgled neživi predmet kojeg svojim dodirom oživljavamo. Lutka – s kojom prijateljujemo, i preko koje pokušavamo razumijeti taj čudni svijet u kojem smo se našli.

Ma s koje strane promatrali život scenska lutka stoji u njegovom ishodištu.

Lutka može sve o čemu mi tek možemo maštati. Zahvaljujući animatorima koji joj udahnjuju dušu ona oživljava. A taj maštoviti svijet lutke podjednako je uzbudljiv djeci i odraslima. Fantazija, mašta, ljepota čudesnog svijeta lutke nije namijenjena samo dječjem oku i srcu, ovaj svijet u sebe uključuje i odrasle, ne samo one koji su duboko u sebi ostali djeca.

Pisac sam, a pisati tekstove za lutkarske predstave omiljen mi je dio toga posla. Volim iskrenu radost koju djeca pokazuju kad gledaju taj čudesan svijet fantazije u kojem je sve moguće. Djeca su najbolja publika. Zato jer nisu još svladali umjeće društvene laži, ne znaju za kurtoaziju i licemjernu potrebu da se ne govori istina u lice. Zahvaljujući neograničenoj mašti djeca iskreno vjeruju u ono što na pozornici vide, svijet lutke njima nije iluzije nego stvarnost, ali stvarnost u kojoj nije izgubljena čarolija.

Djeca svojim smijehom, reakcijama i pljeskom točno izraze što misle o kazalištu. Zato je za mene najljepši zvuk na svijetu onaj koji stvara dječji pljesak na kraju predstave, zvuk najsličniji proljetnoj kiši.

Jer, na početku bijaše lutka.

A na kraju?

Na kraju su ona 4 konopca pomoću kojih nas spuste tamo gdje ćemo ostati dovijeka. Kao marionetu.

Dotle, radujmo se čudesnom svijetu kojega nam nudi lutkarska umjetnost.

2011. – Zvonko Festini, 21. je ožujka (2011.) – Svjetski dan lutkarstva!

Lutke širom otvaraju vrata svojih domova djeci i odraslima. Ove godine, po prvi put, i novih kazališnih zgrada u Zadru i Mostaru.

Družit ćemo se s Crvenkapicom, Pepeljugom, Kekecom, Hlapićem i Gitom.

Bit će tu i Kapetan Kuka, Kositreni vojnik, Pinocchio, Regoč i Kosjenka.

No, mene će danas posjetiti: Neva i Koke, Veljko i Božo, Julije i Duje, Paitoni i Gatara, Krsto i Karlo, Balog i Mrki, Kovač i Marijan, Andrea i Bepi, Mario i Mirjana, Branko i Marin.

Svi su oni ugradili sebe u lutkarstvo bez svoga dana!

I zato neka od ove, 2011. godine, to bude i dan sjećanja na njih, naše umrle lutkarske velikane!

Minuta šutnje za sjećanje – gromki aplauz za zahvalu!

2010. – Jakša Fiamengo

Poštovani prijatelji, lutke i lutkari

Čestitam vam svjetski dan lutkarstva u želji da ga provedete na najbolji mogući način, osobito u praćenju jedne od predstava po vlastitoj želji, da razmjena energije scene i gledališta bude potpuna i svi zajedno budemo dijelom velike obitelji koja nam je na radost i poduku, veselje i razvijanje kreativnih sposobnosti.

Nikada, djeco, osobito vi, nemojte zaboraviti da su lutke živa stvorenja a ne nekakve trodimenzionalne naprave, pomoću kojih će ljudi iskazivati ove ili one, pa i umjetničke potrebe. Lutke su sve samo ne transparenti kojima će se nekontrolirano mahati i pokazivati prvo što onome koji ih pokreće, padne na pamet. Ta mala čudna stvorenja, naši prijatelji, oni s ljudskim oznakama ali i oni s ruba fantastike, stvoreni na mjestu gdje se dodiruju stvarni i umišljajni svijet, zaslužuju našu punu pozornost jer se – prinzat ćete – u svojim mislima i akcijama, u riječima i pokretima nimalo ne razlikuju od nas, a tu su da nam obogate život i na drugi nas, svoj način upute i u ono što nismo poznavali, a isto tako da i one same nauče štogod od nas.

Treba znati da lutkar i lutka nisu dva odvojena svijeta već da su u neprestanom prožimanju, u suigri i preuzimanju osobnossti i pune odgovornosti za svoje postupke. Koliko smo puta pomislili na to da bismo – da kojim slučajem nismo ljudi – poželjeli biti lutke, a – ¬tko zna – zacijelo bi i lutke poželjele bili ono što smo mi. Nemojmo se zavaravarati, to zapravo i jest tako: koliko god ljudi pokreću lutke toliko i lutke pokreću ljude. Svijet zarad toga možda nije bolji ali je svakako zanimljiviji, katkad i podnošljiviji nego što jest. Sjetite se samo kako je danas djeci na Haitiju – kako bi im dobro došla svaka lutka da se njima igra i poput anđela čuvara na njih pazi i vrati im osmijeh, toliko potreban svima koji ga nemaju ili su ga ne svojom krivnjom izgubili!

Lutke nipošto nisu tek nešto neživo što vodimo pomoću konca ili štapova, nisu narukvice niti maske ili kakav ukras i izlika za igru – one su osobnosti dostojne poštovanja i prihvaćanja, lica koja nas čine boljima u tolikoj mjeri da bismo poželjeli kad odrastemo biti lutke, dobre, drage i nježne na putu u sve što nam život može pružiti, a tomu nas uče i Petar Pan i Alise, Šegrt Hlapić i Kekec, Pinocchio i Mala sirena i drugi znani i neznani dječji junaci koji na se tako rado navlače i obličje razigrane lutke.

Djeco, danas je svjetski dan lutkarstva, ali poželimo da to nije tek jedan dan već da nam cijeli život prođe u prijateljstvu i suigri s lutkom. Da nam život stalno bude otvorena pozornica, na koju su se preselili i likovi sa scene, one koja zna zaigrati i naše sudbine.

Vaš Jakša Fiamengo, književnik, član suradnik HAZU

2009. – Tahir Mujičić

Drage lutke i draga djeco,
Dragi svi kazalištarci, dakle, svi vi djetinjasti odrasli!

Što smo mi, ljudska bića, kojima je svevišnji dao sve, a ponajviše dušu, što smo mi sudbonosno vezani kazalištima, lutkama, a što su one nama?

One su nama prijateljstvo, sjetna sreća, strast… Ili pak, onima bez mašte, emocija, pameti – ništa.

Mi smo pak njima… Ili – manipulatori… Ili – animatori!

U čemu je bitna razlika između te dvije, naizgled slične, službe, bolje kazano opredjeljenja u lutkarstvu?!?

U nama… Ili još preciznije, ali i preuzetnije… U čovječnosti!

Pozovimo se, sasvim nakratko, na dva svjetska velikana književnosti i kazališta. Jednog našijenca, a drugog nam susjeda.

Prošle smo godine proslavili petstogodišnjicu Marina Držića-Vidre, koji je kroz monolog svog negromanta Dugog Nosa dio svijeta nazvao “ljudima nahvao”. Pojednostavljeno, riječ je o zlim ljudima, kojima je u prvom planu manipulacija… Državama i vlastima… Bogatstvima i idejama… Znanjima i osjećajima… Glavama i dušama svih ostalih stanovnika našeg slabašnog planeta. Pa i lutkama! Oni su, upamtite, manipulatori!

Drugi su oni koje je Marino Darsa nazvao “ljudima nazbilj” i koji su odlučili da svima i svemu oko sebe udahnu ljubav, prijateljstvo, sreću, dobrotu… Riječju, dušu! Jasno, i lutkama. Oni su, ne zaboravite, animatori! I sve što oni nude i daju jest – animacija, nesebična i bratska podjela i raspodjela svoje vlastite duše i to na pravedne dijelove.

Sve ovo što smo rekli odnosi se na sve, ama baš sve ljudske djelatnosti: od politike do lutkarstva!

No, ponajljepši primjer gornje teorije u književnost je unio već spomenuti Držićev kolega i susjed s druge strane istog mora, pisac imenom Carlo Lorenzi, poznat pod pseudonimom Collodi. On je izmaštao, napisao, stvorio, ali i oplemenio dahom svoje duše jednog od najdražih nam junaka djetinjstva, drvenog lutka – Pinocchia. Pišući tu čarobnu pripovijest svjesno je i nesvjesno uveo svog nevinog i naivnog “sinčića” u, kako Voltaire ironizira, “najbolji od svih mogućih svjetova”. U prostor vjekovne nesmiljene i nepomirljive borbe “manipulacije” s “animacijom”. I kad god bi ga u toj divnoj pripovijesti veliki manipulatori Mačak, Lisac, ili pak cirkusant i lutkar (?!) Stromboli poveli putem zla i opačine, otac, stolar Gepetto, dobra vila i cvrčak svojim su mu “umjetnim disanjem” udahnuli dobrotu svoje duše i ljubavi. Animirali su ga.

No toliko o lutkama.

A sada malo više o nama.
Zapravo puno više o vama, djeco. Ali i nama, odraslima.
Dakle, i jedni i drugi…

Ne smetnimo nikada, baš nikada s uma kako je svako tek rođeno dijete budući Pinocchio, kojega će pokušati kroz život voditi ili manipulatori ili animatori.

Opredijelimo se zato, ovog trena, mi odrasli. I budimo animatori! Udahnimo djeci dušu i snagu da im je ne otmu oni drugi.

I neka nam djeca odrastu u istinske i prave ljude nazbilj.

A s time bi se složili, Bog im duši dao pokoj, i dum Marin i signore Carlo. I sve ove lutke oko nas.

2008. Velimir Chytil

Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2008.
UNIMA

Lutka se iskazuje kao samosvojna posebnost u sustavu i načinu kazališnog stvaralaštva.

Paradoks je lutkarstva da se glumca lutkara, činitelja igre predstave, u pravilu ne vidi.

Cjelokupna tvorba lutkarske predstave je najkompleksniji način kazališnog stvaralaštva.

Sve što gledatelj vidi u lutkarskoj predstavi, to je u potpunosti materijalizacija zamisli njezinih autora. Čaroliju lutkarske predstave, pretvorbu predmeta lutke u biće predstave ostvaruju glumci lutkari glumeći lutkom. Gluma lutkom je poseban način artizma glumca i njegovih ruku, koje nevidljivo pokreću lutku i glume s njom.

Rasvjeta predstave je nezamjenljiv čimbenik sveukupnog dojma vrijednosti predstave.

Najobjektivnije vrednovanje predstave dokazuje broj repriza predstave prepunog gledališta. Preporučam stvarateljima predstave da pokušaju odgovoriti na stara, sada već zanemarena pitanja: Za koga? Što? Zašto? Kako? i Zašto baš tako?

2007. – Vjekoslav Vojo Radoičić

Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2007.
UNIMA

Nakon jednog novinskog zapisa, posjeta i obilaska školja odluka je načinimo knjigu a potom kada mi likovi ispričaju svoje priče biti će to lutke. Zabuna, prvo je nastao otok, pa lutke – likovi priče i na koncu najmlađi pošalju “poruku”.

Počela je pomalo puhati bura. Brod “Karlovac” se nekako privezao za još nezavršenu rivu, a sa broda iskrcala obitelj mama, tata i petogodišnji Tomislav. Nekoliko kartonskih kutija, od dječjih kolica donji postroj. Na obali ih nije nitko dočekao, osim što je po službenoj dužnosti prihvata i odvezivanja cime bio Oto merikan.

Ovo bi trebao biti kao recept lutaka što imaju dušu, što govore među sobom i znaju biti dobre, vesele i drage a bome ima i onih koje su zločeste. Nisu ove velike lutke ali znaju sve, ispričale su mi sve o dugome životu. U svakoj ruci po jedna lutka i pričam ti svoju priču. Da znaš, za knjigu bi bilo materijala. Za kazališno uprizorenje može sve pa po naputku svi će biti pričljivi i tokom pripreme igre puno će toga reći pa i ona dječja “Poruka” sa Tomislavova školja, a za novo rođene dvojčeke dječji vrtić.

Neka nam djeca otvore ono što još nismo otkrili a što će nam kroz ova draga bića biti magija lutke.

2006. – Berislav Brajković

Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2006.
UNIMA

Lutka, bilo kao maskota, bilo kao pokladna ili kazališna, ona je, usudio bih se reći, poput nekog katalizatora ljudske mašte. Čudesna. Neizbježni suputnik i djeteta i odraslih.

Kazališna lutka, za razliku od maskote ili pokladne, služi čovjeku kako bi izrazio primjerice svoje negodovanje ili protest protiv društvenog okruženja, a da nikoga ne povrijedi, a da niti njoj nitko ne zamjeri. Ali njena izreka ipak ostavlja duboki trag.

Kazališna je lutka neodoljiva. Znade rastužiti. Ali i nad njom se može rastužiti.

Ta svemoguća lutka uspije i razveseliti, a da ni sama možda ne zna što je sve i koliko toga darovala našim osjećajima.

Ta zagonetna lutka, taj sastavni dio čovjekova izraza, to pomagalo živi s ljudskim duhom od pamtivijeka. Samozatajno, postojano i pouzdano.

Uvijek prisutna u sjećanju naše minule nejakosti, a često zaboravljena i odbačena našom svakodnevnom bahatošću.

Ali kad nas obuzme tjeskoba, tuga i nemoć, pozovemo li lutku, ona nam se rado odazove i vraća. Daruje nam svoju moć.

I u tome je njena tajna. Tajna koju ne znamo, ne možemo i nikada nećemo dokučiti. I baš zbog te njene unutarnje snage, pouzdajmo se i njegujmo tu njenu tajnovitost, to njeno svemoguće!

Zato posvećujemo ovaj dan u godini njoj, kazališnoj lutki.

Naš vrli pjesnik LUKO PALJETAK uvjerio se u postojanost te lutkine tajne i poklonio joj ove stihove:

U svakom, lijepom, teškom trenutku
čovjek u svjetlo podmetne lutku.
Kad god se lutka iz svjetla odmetne,
u tami spretno čovjeka podmetne.
Dok zemlja vježba uporno kretanje,
traje i ovo vječno podmetanje.

2005. – Zlatko Bourek

Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2005.

Ove, 2005. godine završena je velebna zgrada lutkarskog kazališta u Zagrebu. U Zadru, na Jadranskom moru, krenula je izgradnja zgrade teatra za lutke, koja već godinama stoji kao betonski kostur. U Splitu sam također baš ovih dana vidio građevinske strojeve pred kazalištem koje je namijenjeno lutkarima… U Osijeku, ranjenom gradu u posljednjem ratu, počela je raditi Akademija za lutkare i glumce.

Eto, to su dobre vijesti iz Hrvatske. Sva naša kazališta rade s puno brige za one kojima je to prvi korak u kazališni svijet.

Vi, pak, koji se skrivate iza malog paravana negdje na ulici i držite svoje lutke iznad glave na zimi, vjetru i suncu, molim vas – izdržite!

Vama poručujem da oni sretnici koji imaju velike kazališne dvorane s najmodernijom elektronikom zavide vama – na vašoj slobodi! Najizvornija čuda naše umjetnosti promoviraju umjetnici proleteri, lutkari koji su odlučili biti rugalice stisnutih zubi al’ široka osmjeha. Poticati maštu, gajiti ljepotu, sklad, plemenitost – da, ali nikako zaboraviti ružnoću i nakaradu potrošačkog politikantskog svijeta koji ruši razlistano drvo da bi napravio mjesta za naftovod. Srušeno stablo oprašta jedino ako se od njega napravi drveni Pinokio…

Članovima Unime cijelog svijeta čestitam što su do danas izdržali. Pokušajmo se dogovoriti kako ćemo sutra!

2004. – Luko Paljetak, Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2004.

LUTKIN OSMIJEH TRAJE ZAUVIJEK

Lutki nije lako biti lutka. Zato joj je potreban lutkar. Tek zajedno s njim lutka postaje scensko biće. Ni lutkaru nije lako biti lutkar. Bez lutke on je svakidašnji čovjek. Tek s lutkom on je više nego to. Toga treba biti svjestan.

Lutka sve zna o smrti zato što ona u njoj boravi i svaki put iz nje izlazi onda kada joj lutkar ustupi (ustupi, a ne proda!) svoju dušu, s nekim zadatkom što ga sam čovjek bez nje ne bi mogao obaviti u svom iskonskom strahu od smrti koji poprima bezbroj obličja, prostora i stanja. Lutka je suborac: sve ih redom svladava, prizor po prizor, čin po čin, do sretnog završetka koji donosi olakšanje svima što u tome sudjeluju – publici, glumcima i lutkama. Njima zapravo najmanje, jer skinuta s ruke svog dušodavca (animatora) lutka se vraća u bez-ličnost, postaje stvar i dijeli sudbinu svih stvari u prolaznosti.

Uzeta u ruke, čak i izvan kazališnog čina, lutka uvijek uspijeva zadržati hod vremena, pretvoriti ga u ahistorijsko vrijeme, ono koje nije u vezi ni s jednim satom na ruci ili na gradskom tornju. Kada je lutka na/u ruci, vrijeme mijenja brzinu svoga tijeka, usporava se, trenutke čini višekratno ponovljivim, staje, zaustavlja se na zahtjev, upravo onoliko dugo koliko treba da se sve što se u priči ima razriješiti razriješi na najbolji i najsretniji način, prije nego se sve opet vrati u svagdanje vrijeme.

Lutka nije čovjek i loše izgleda kada ga u svemu oponaša, i loše prolazi. Lutki je čovjek potreban, ali ona ne želi biti on, ni oblikom ni manama: lutka ne pije, a i kada pije nikada nije pijana; lutka ne puši, a i kada puši njoj su zdrava pluća. I kada lutka plače suze joj ne kvase lice (ona se kloni svake izravnosti), kvase ga lutkaru. Lutkin osmijeh, međutim, traje zauvijek, ne prestaje onda kada se lutkaru izgubi na usnama.

Lutka voli bajkovito vrijeme i zato ga otima običnom vremenu, ali to ne može učiniti bez svoga lutkara i svoga kazališta. Kazalište lutaka zato jest kuća jezika djetinjstva (bez obzira na starost njegovih gledalaca), kuća bajkovitog vremena, kuća mogućih nemogućnosti. To je kuća hrabrosti, začuđujuće istine i bezopasne laži, kuća čovječnosti, baš zato što joj je temelj lutka.

Zemljišni prostor lutke nije veći od lutkareve ruke, ali ona je biće zraka, pripada joj čitav svijet, i vidljivi i nevidljivi; ona ga zajedno s lutkarom svodi na mjeru pozornice u vrijeme trajanja predstava. Čini to zato da ga učini preglednom, jasnim, cjelovitim, svijetom u kojem se nepodnošljiva drama čovjeka – drama koja se, kako to misli Descartes, sastoji u tome što je čovjek nekada bio dijete – pretvara u podnošljivu, ali ne i laku.

Lutka nije laka. Njeno kazalište zato nije lako i ne treba ga lakim činiti, niti ga olako shvaćati. Ono je dio velikog magičnog, obrednog učinka i vremena kada je čovjek, koji još nije sasvim postao svjestan sebe, lutku poslao u susret nepoznatom, da bi je na tom putu zato sretao svaki put kada je najviše bivao sebe svjestan. Kazalište lutaka zato je mjesto gdje čovjek lutki može zahvalno pružiti ruku. I primiti je od nje. To je mjesto susreta.

Lutka je simbiotično scensko biće kroz koje čovjek-lutkar ostvaruje najbolji dio svoga scenskog bića, onaj općeljudski, onaj s kojim se može krenuti u borbu za bolji svijet i ljepši san. Lutka je savršena. Ona je uvijek samo ono što treba biti. U naš svijet bezdušnosti i dvoličnosti ona dovikuje:

Ja sam jedina iskrena! Ja jedina stvarno imam dušu!

mydx