Neka glumci uđu!

Svjetski dan lutkarstva nije obična fešta na kojoj je dovoljno ispiti zdravicu za sve lutkofile, kako one na pozornici, tako one iza i ispred pozornice; nakon toga čestitati na uspjesima, poželjeti da se u izmijenjenom medijskom okruženju sačuva kreativni lutkarski identitet, pobrati pljesak i – spustiti zastor.

Ovaj dan ne bi trebao proći bez emocija, pijeteta i sjećanja na sve one koji su ugradili dio umjetničke energije u temelje hrvatskoga lutkarstva, ali i bez svijesti o tome kako lutkarsko kazalište ili jest kazalište ili ga nema. Kazališta također nema i ne može biti bez glumaca i publike, one publike koja se ne dijeli na djecu i odrasle, već one o kojoj je Matoš pisao: “Blago onome, koji ostaje uvijek mlad (….) koji se uvijek umije diviti i začuditi.“

A lutka? Gdje je tu lutka? Što je s lutkom i njezinim metaforičkim potencijalom, njezinom vlastitom energijom i dinamikom? Lutkarska se predstava ne igra „bez trećega“!

Ako je čudo kazališta „u onome što se tijekom predstave događa između gledatelja i glumca“, a jest, tada je čudo lutkarstva u onome što se, na jednoj strani, događa između lutkara i lutke, a na drugoj strani između njih i publike.

A to kazališno jedinstvo pozornice i publike nije moguće ničim zamijeniti. U polumraku gledališta, u kojem se oslobađa silna emocionalna energija, odavno sjede gledatelji koji najviše vremena provode na videoigrama, mobilnim telefonima, internetu, e-pošti i facebooku, a zadarsko Kazalište lutaka još uvijek igra istu onu Crvenkapicu kojom je 1952. započelo kreativnu avanturu.

I još jedan zadarski primjer (ne zato što je zadarski već zato što je zoran). Veliki Lope de Vega ustvrdio je prije kojih 400 godina kako je za kazalište potrebna „samo jedna daska, dva lica i jedna strast“, a u Zadru je početkom XIX. stoljeća zapisano kako Zadrani ne idu u kazalište „iz običaja ili iz navike već iz strasti“.

Novinski je kroničar još onda „s užasom pomišljao na dan, možda ne tako dalek, kada će sva naša kazališta biti pretvorena u golema kina, a pozornice će biti zatvorene velikim bijelim platnom (…), dok će miševi plesati kolo od veselja u tami među napuštenim kulisama“. Umjesto toga, Zadar je jedini grad u Hrvatskoj koji je nakon 1895. dobio novu kazališnu zgradu. Ne obnovljenu ili adaptiranu, nego novu. I to lutkarsku!

U to ime: Neka uđu glumci! I lutke!

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva 2014.

Abdulah Seferović