Svjetski dan lutkarstva 2019

2019. – Krešimir Dolenčić povodom Svjetskog dana lutkarstva (21. ožujka 2019.)

Poruka Hrvatskog centra UNIMA za Svjetski dan lutkarstva

Zapala me velika čast da se baš moje riječi čuju prije predstave koju ćete gledati, eto, na prvi dan proljeća.

Kad govorim o lutkama, mogu govoriti o sebi. Sudjelovao sam kao redatelj koji pomaže glumcima lutkarima udahnuti život u lutku tek nekoliko puta. Jedna opera, zatim jedna cijela godišnja kozmološka priča o staroslavenskim bogovima, pa jedna povijest grada Zagreba od osamdesetak tisuća godina i jedna poznata priča u kojoj sudjeluje voće i povrće. Kako nevjerojatno raznorodne teme koje povezuje ta čudesna lutkarska umjetnost! Ali, doista sam uživao. I jako puno naučio, a pomalo i preuzeo u druge vrste predstava koje radim.

Ja, redatelj, zapravo se koristim kazalištem kao lutkom. Njegovom pozornicom s kojom se može igrati i animirati ju, rasvjetom, koja je nevidljiva lutka sasvim drugačijeg agregatnog stanja, glazbom, kao jednom od najvažnijih igračaka, lutaka načinjenim od nota kojima sviramo, pjevamo i potičemo na igranje, pa onda uzimam tekst kao lutka od slova, na kojem se već pisac igrao sa svojim lutkicama, riječima i rečenicama, znakovima i interpunkcijama udahnuo život. Glumac lutkar tu je potražio ideju za oblik koji će dati svojoj ulozi i pomoći u stvaranju lutke onima koji lutke rade u radionicama. I tako se svi igramo, svi smo lutkari svojeg zanata, i sve se to sklopi u oživljeni predmet nastao kao plod zamišljene stvarnosti mnogih ljudi prije nego izađe na pozornicu.

I tko onda ima pravo reći da lutka nije živa? Uzima ju u ruke onaj koji je dobio tu svetu dužnost da čuva njezinu dušu i govori u njezino ime. Glumac lutkar. Onaj koji je sudjelovao u njezinom rađanju, odrastanju, pazio ju i učio s njom prve korake, da bi ju zrelu i odraslu, spremnu za život na pozornici pokazao u predstavi. I što je lutka zrelija i odraslija, to je više zaigrana, to više inspirira, to više pruža radosti i otvara maštu publici. I maloj i velikoj.

Odrasli jako vole lutkarsko kazalište, samo ponekad to ne priznaju.

Odrasli često i sami bivaju lutkari, ponekad na krivi način, pokušavajući vući konce tamo gdje i ne trebaju i praveći od drugih, malih ili velikih, lutke koje nemaju svoju slobodu. Pa zato takve odrasle moramo vratiti u gledalište mašte, suosjećaja i poniznosti prema tim malenim krpenim, drvenim, metalnim, papirnatim stvorenjima.

Lutke su potrebite naše pažnje. Došle su na svijet iz nečije želje, odraz su nečijeg duha, potrebe za razumijevanjem, vapaja za trenutkom. I kad shvatimo da je cijeli svijet jedna velika, lijepa igračka, jedna lutka koju smo sami izmaštali, udahnuli joj život, kad to razumijemo, moramo onda dobro pripaziti. I dobro ju čuvati.

Nazdravljam ovaj današnji dan s radošću, jer su hrvatski lutkari, kazališta i predstave ponos našeg glumišta. U vremenu kad stvarnost virtualnog svijeta pomalo nadilazi fizički dodir, realnosti lutke i igračke, hrvatsko se lutkarstvo, kazališta, mladi lutkari, inovativne predstave i festivali njeguju, razvijaju i igraju. Sretan vam prvi dan proljeća lutaka!