Međunarodna poruka
2017. – Nancy Lohman Staub
SVJETSKI DAN LUTKARSTVA, 21. OŽUJKA 2017.
PORUKA Nancy Lohman Staub
Godine 1929. nekoliko zaljubljenika u lutkarstvo iz samo sedam zemalja osnovalo je udrugu l’Union Internationale de la Marionnette (UNIMA) s ciljem promicanja i razvoja lutkarske umjetnosti. Ja sam se u UNIMA-u učlanila oko 1970. godine, očarana lutkama otkad pamtim. Danas, zahvaljujući internetu, možemo u trenutku povezati tisuće istomišljenika iz cijelog svijeta, bez obzira na nacionalne granice, političke i vjerske razlike. Na internetu su 24 sata dnevno dostupni snimljeni programi, predstave, konferencije, tečajevi i radionice, a neki se čak emitiraju uživo. Dovoljan je jedan pritisak na tipkovnicu da se na ekranu pojave akademski radovi, publikacije i fotografije. Rast popularnosti o kakvom nismo ni sanjali nudi nebrojene mogućnosti formiranja međunarodnih saveza koji će zajednički raditi na ostvarenju našeg cilja: uzajamnog razumijevanja putem lutkarstva.
Lutkarstvo se razvilo gotovo u svakom kutku svijeta. Zahvaljujući stotinama sati dokumentacije na internetu, dostupne su brojne tradicionalne forme. UNESCO je njih dvanaest priznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Na njegovoj mrežnoj stranici nalaze se informacije, prezentacije i videomaterijali o toj baštini. U bazi podataka Kulturnog centra Azije i Pacifika (Asia/Pacific Cultural Centre Database) možete naći barem još jedanaest tradicija koje uključuju lutkarstvo. Nadamo se da čitatelji neće moći a da ne urone u bogatstvo izvedbi i dubine njihovih društvenih korijena. Tradicionalno lutkarstvo možemo iskoristiti kako bismo otkrili zajedničku ljudskost koja leži ispod naših kulturnih razlika.
Promjene su jedna od tradicija tradicionalne umjetnosti, pa važnu ulogu ima dokumentiranje. Nakon gotovo četrdeset godina predanog rada nas nekoliko stotina entuzijasta za lutkarstvo, UNIMA je na svojoj mrežnoj stranici objavila Svjetsku enciklopediju lutkarske umjetnosti (Encylopédie Mondiale des Arts de la Marionnette), objavljenu 2009. godine, na tri jezika: engleskom, španjolskom i francuskom, dovodeći nam povijest lutkarstva nadohvat ruke. Enciklopedija je važno pomagalo za brojne muzeje širom svijeta koji u fundusu imaju zbirke lutaka te za nekoliko muzeja koji su posvećeni isključivo toj umjetnosti. Njihove zbirke i katalozi mogu se naći na internetu. Neki eksperimentiraju s 3D slikama i replikacijom u obrazovne svrhe. Potpomognuto komunikacijom putem interneta, očuvanje povijesne baštine pridonosi budućem razvoju.
Stotine suvremenih lutkara iz cijelog svijeta objavljuju dijelove svojih nastupa uživo na internetu kako bi privukli publiku i izvođače. UNIMA sponzorira izvedbe uživo, festivale, konferencije i publikacije te izvještava o njima na svojoj mrežnoj stranici. Kao što je i predvidjela mala skupina ljudi koja je osnovala UNIMA-u, njezini sadašnji članovi iz više od devedeset zemalja surađuju bez obzira na razlike. S eksponencijalnim rastom izloženosti raste i naša odgovornost prema publici i jednih prema drugima. Proslavimo Svjetski dan lutkarstva kao prijatelji sa zajedničkim oduševljenjem za tu umjetnost objavom svojih proslava na internetu, koji nas zaista povezuje!
2016. – Henryk Jurkowski, Međunarodna poruka za Svjetski dan lutkarstva 21. ožujka 2016.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2015. – Behrooz Gharibpour”][vc_column_text 0=””]Evo me ovdje, u gradu Omsku u Zapadnom Sibiru. Ulazim u etnografski muzej i pogled mi odmah privuče veliki izložbeni ormar u kojem su deseci kipića – idola ugrofinskih plemena, Menses i Chantes. Izgledaju kao da pozdravljaju svakog posjetitelja. Nagonski im uzvraćam pozdrav. Veličanstveni su. Predstavljaju preživjeli trag duhovnosti generacija primitivnog čovječanstva. Oni i njihov zamišljeni svijet u korijenu su prvih oblika i slika kazališta, i sakralnog i profanog.
Umjetničke zbirke prepune su idola i sakralnih kipića, koji malo-
pomalo iščezavaju iz sjećanja. No, u muzejima se nalaze i lutke koje čak i danas čuvaju otisak ruku svojih tvoraca i ljudi koji su njima upravljali. Drugim riječima, te su lutke zadržale tragove ljudske okretnosti, mašte i duhovnosti. Lutkarske zbirke postoje na svakom kontinentu i u gotovo svakoj zemlji i ponos su svojih kolekcionara. One predstavljaju važno mjesto istraživanja, čuvaju temeljne uspomene i bitan su dokaz raznolikosti naše struke.Kao i mnoge druge ljudske djelatnosti, umjetnost je pod utjecajem dviju tendencija: ujednačavanja i diferencijacije. Danas smo svjedoci usporednog postojanja tih dviju tendencija u kulturnim djelatnostima. Jasno zapažamo kako je lako putovati, zrakoplovom ili putem interneta. To umnožava broj kontakata koje uspostavljamo na raznim kongresima i festivalima, što dovodi do većeg ujednačavanja. Uskoro ćemo zaista živjeti u McLuhanovom globalnom selu.
To stanje ne znači da smo potpuno izgubili osjećaj za kulturne razlike, nego da će odsada veći broj kazališnih družina upotrebljavati sličan način izražavanja. Lutkarski stilovi kao što su ningyo joruri iz Japana i wayang iz Indonezije asimilirani su i u Europi i u Americi. Istodobno, skupine iz Azije i Afrike koriste europske lutkarske tehnike.
Prijatelji mi kažu da, ako mladi japanski umjetnik može postati virtuozni svirač Chopina, i Amerikanac može postati majstor jorurija ili majstor dalang koji izvodi wayang purwa. Složio bih se s njima pod uvjetom da lutkar asimilira ne samo tehniku nego i kulturu povezanu s njom.
Mnogi se umjetnici zadovoljavaju vanjskom ljepotom lutke, ali to gledatelju pruža potencijal otkrivanja drugih oblika umjetnosti. Na taj način lutka osvaja nove teritorije. Čak i unutar glumačkog kazališta lutka je postala izvorom mnogih metafora.
Raširena prisutnost drevne slikovite lutke sada je povezana s pokretom u obrnutom razmjeru s teritorijem koji je prije zauzimala. Razlog je prodor objekta i, u čak većim razmjerima, svega povezanog s materijom. Kad se neki objekt, neka materija, animiraju, oni nam govore, zahtijevajući svoje pravo na kazališni život. Tako će odsada objekt zamijeniti slikovitu lutku,
otvarajući umjetniku put koji vodi u nov poetski jezik, u kreacije pune bogatih i dinamičnih slika.
Slike i metafore koje su nekad bile karakteristične za određenu vrstu lutke, razlikujući ih jedne od drugih, danas su postale izvor ekspresije za svakog pojedinog lutkara. Tako smo dobili nov jedinstven poetski jezik koji ne ovisi o generičkoj tradiciji nego o talentu umjetnika i njegovoj individualnoj kreativnosti. Ujednačavanje sredstava ekspresije uzrok je diferencijaciji. McLuhanovo globalno selo pretvorilo se u vlastiti antipod. Razni oblici izražavanja postali su instrumenti individualnog jezika koji uvijek daje prednost originalnim rješenjima. Naravno, tradicija slikovite lutke nije nestala iz našeg vidokruga. Nadajmo se da će uvijek ostati dragocjena referentna točka.
Međunarodna poruka Behrooza Gharibpoura
za Svjetski dan lutkarstva 2015.
Bilo mi je deset godina kad sam pogledao svoju prvu tradicionalnu lutkarsku predstavu. Bilo mi je deset godina kad sam se zaljubio u Mubaraka, a ta je ljubav trajala više od pola stoljeća i još uvijek zaokuplja moje misli i čitavo biće.
Bilo mi je dvadeset godina kad sam, vođen tom ljubavlju, obišao svaku ulicu i kutak Teherana u potrazi za starim, umornim i istrošenim izvođačima kako bih ih vratio u život i umjetničke krugove te sveučilišne umjetničke kolegije, u nadi da će se i ostali zaljubiti u moje idole.
U to sam vrijeme mislio da sam jedini takav zaljubljenik na svijetu, ali uskoro sam shvatio da nisam te sam proputovao svaki kutak svijeta kako bih otkrio globalnu opčinjenost lutkarstvom, upoznavajući ljubitelje lutkarskog kazališta posvuda, u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Indiji, Kini, Rusiji, SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje.
Bio sam presretan kad sam shvatio da ne samo da nisam sam već da sam samo jedan među milijunima drugih koji vole lutkarstvo, a Mubarak je samo jedna od desetaka lutaka koje stoljećima pomoću komedije i sarkazma unose nadu i izazivaju smiješke na licima muškaraca, žena i djece, koji su prečesto obuzeti strahom i boli u ovom svijetu prepunom rata, siromaštva, nasilja i bijede.
Međutim, nije mi dugo trebalo da shvatim kako moji kolege iz šire zajednice kazališne umjetnosti s prijezirom gledaju na lutkarstvo te smatraju sebe i svoj status prevažnima za svijet lutkarstva.
Tada sam čvrsto odlučio braniti svoju ljubav, kao što bi ratnik branio blago, i svoj život predati njemu i nepoznatom.
U tom sam razdoblju počeo iznimno cijeniti jezik lutkarstva, širok i duboko ukorijenjen poput naše stoljetne sposobnosti za radost i tugu, melankoliju i sreću.
Shvatio sam da je svaki lutak simbolički prikaz svijeta oko nas i odraz svakoga čovjeka koji je živio prije nas.
Tada sam napokon shvatio zašto je Omar Khayyam, ugledni perzijski filozof, matematičar i pjesnik, poistovjetio svijet ljudi s lutkarskom predstavom u svom izvanrednom katrenu:
Mi smo lutke, a sudbina konce vuče
Nije to metafora, već istina, čovječe
Na ovoj pozornici sudbina naše poteze odvuče
U škrinju nepostojanja jednog po jednog uvuče.
Iza sjene zastora smo ti i ja
Ali kad zastor padne, ti i ja ostat ćemo magloviti.
Iz mojih putovanja, čitanja i razgovora s ljubiteljima lutkarskog kazališta postalo mi je vrlo jasno da se značenje lutkarstva očituje raznolikošću oblika i okusa u glavama različitih izvođača u svim kutovima svijeta, od Chikamatsua Monzaemona do izvođača u hramovima i sicilijanskih umjetnika, mašte i jezika dalanga u Indoneziji te perspektive raznih redatelja i izvođača diljem svijeta.
Dakle, počeo sam čvrsto vjerovati da možemo upotrijebiti taj tisućljetni jezik lutkarstva kako bismo kritički doživjeli svijet oko sebe te na taj način privukli širu publiku da prisustvuje i zaljubi se u taj drevni oblik umjetnosti.
Duboko sam uvjeren da je otkriće lutkarstva imalo jednak pretvorbeni utjecaj kao i otkriće kotača te je jednako učinkovito pomagalo smanjenju udaljenosti i komunikacijskih jazova među nama.
Vjerojatno je to zato što čak i duboko filozofska lutkarska predstava ima sposobnost pobuditi element djetinjstva u svijesti publike, pomoću kojega se oslobađa iluzija dobi i vremena te otkriva svijet mašte u kojem čak i predmeti od drveta i drugih neživih materijala oživljavaju.
Možda je najveća odgovornost svakog umjetnika koji se bavi lutkarstvom, neovisno o njegovu jeziku, državljanstvu i podrijetlu, da probudi to „dijete“ u srcima milijuna ljudskih bića koja su naš svijet zagadila krvlju i nasiljem.
Lutkarstvo i mi, ljubitelji ove cijenjene relikvije naših predaka, imamo odgovornost doprinijeti smanjenju zla i neprijateljstva u našoj ljudskoj obitelji te podsjetiti ljude na djetinjstvo, njegove radosti i prekrasne snove…
Danas je dan onih koji bude djecu u nama, dan svih onih koji vole lutkarstvo od srca:
Sretan Svjetski dan lutkarstva.
Behrooz Gharibpour
Behrooz Gharibpour rođen je u Sanandadju (središtu iranskog Kurdistana) 19. rujna 1950. godine.
Kazalištem se bavi od svoje četrnaeste godine do danas.
Studirao je u Iranu na Fakultetu dramske umjetnosti (smjer: Kazališna umjetnost) na Sveučilištu u Teheranu (1970-1974) te u Italiji na akademiji Accademia d ́Arte Drammatica Silvio d ́Amico (1977-1979).
Behrooz Gharibpour zanima se za različita područja, ali svima je zajedničko jedno: širenje kulture u Iranu, kao dizajner i menadžer.
Osnovao je Dječje kazalište (Centar za kazalište i lutkarstvo za djecu i mlade) 1980. godine.
Prenamijenio je Teheransku klaonicu u Kulturni centar Bahman 1991. godine.
Prenamijenio je bivšu vojarnu u Forum iranske umjetnosti 2000. godine.
Prenamijenio je bivšu radionicu u Marionetsku opernu kuću Ferdowsi Hall 2002. godine.
Prenamijenio je bivšu kuću slavnoga glumca Entezamija u Kazališni muzej 2014. godine.
Behrooz Gharibpour, nakon više od četiri desetljeća umjetničkog života, različitih radnih mjesta u domovini i inozemstvu te dobivanja međunarodnih nagrada i vođenja važnih kazališnih skupina na predstavama poput „Les Misérables“ Victora Hugoa, „Čiča Tomina koliba“ Harriet Beecher Stowe itd., vrlo se ozbiljno posvetio lutkarskom kazalištu i osnovao najveće lutkarsko kazalište, Lutkarsko kazalište Aran, a usporedno je kreirao domaću operu s iranskom glazbom.
Behrooz Gharibpour tijekom deset godina uprizorio je sljedeće predstave: Rostam & Sohrab, Macbeth, Ashura, Rumi, Hafez, Layli va Majnoon itd.
Behrooz Gharibpour primio je počasni doktorat Sveučilišta kazališne i filmske umjetnosti u Tbilisiju u Gruziji 2013. godine te titulu Cavaliere u Italiji 2015. godine.
UNIMA zahvaljuje Maniju Hamidiju na prijevodu s farsija, Idoyi Otegui na prijevodi sa španjolskog i Fabriceu Guillotu na prijevodu s francuskog jezika.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2014. – Eduardo Di Mauro”][vc_column_text 0=””]
Međunarodna poruka maestra Eduarda Di Maura u povodu obilježavanja Svjetskog dana lutkarstva 2014.
Lutka nastaje iz igre – izvorne i iskonske umjetnosti, a ne od sakralnog predmeta kao što se često tvrdi. Lutka se rađa iz nesebične, spontane i transparente igre koja postaje sve kompleksnija poprimajući razne oblike i sadržaje.
Kraljevi, carevi, emiri i ostali zlorabitelji vlasti oduvijek su proganjali lutke zbog njihove pobunjeničke naravi, jer su, kako se čini, ta simpatična i nestašna stvorenja izrađena od krpica i drva imala istančan talent za osuđivanje i kritiziranje te su umjela vješto se koristiti sarkazmom, ironijom, humorom, dovitljivošću, ritmom i zajedljivošću.
S temperamentom ove tisućljetne pučke umjetnosti možda se najviše poistovjećuju adolescenti jer upravo oni imaju tu istu energiju koju obilježava izvjesna strastvena neodgovornost i obično otvoreno kažu ono što misle te upiru kažiprstom u ono što osuđuju i krive. Možda su upravo zbog toga mladi idealna meta svjetskih medijskih kampanja koje banaliziraju ono najvažnije, a promiču pogrešne vrijednosti.
Već desetljećima naše kazalište lutaka veliki dio svog rada posvećuje mladima obrađujući teme od njihova interesa i potičući ih da se služe lutkama kako bi izrazili sve ono što ih dira i tišti. Tako mladi progovaraju o nasilju, mafiji, alkoholizmu, korupciji, maloljetničkoj trudnoći, samoći i mnogim drugim tabu temama koje oni obrađuju s naivnošću i prijezirom.
Lutkari mogu i moraju uzdizati svoj kreativni svijet čitanjem, učenjem, istraživanjem i eksperimentiranjem formama tražeći ljepotu i sklad u scenskoj naraciji, ali nikada ne smiju zaboraviti da njihov odnos s kazalištem uključuje i obvezu.
A pod obvezom, tom riječju širokog značenja, podrazumijevam odgovornost lutkara da shvate koja je njihova ulogu u svijetu i koji stav moraju zauzeti prema različitim slučajevima zlouporabe vlasti u današnjem društvu, da shvate tko su današnji kraljevi, emiri i šeici.
Danas vladari više ne sjede na golemim tronovima, raskošno ukrašenim dragim kamenjem, već su obično ondje gdje ih nitko jasno ne vidi i posjeduju medije koji ih svakodnevno glorificiraju ili skrivaju, ovisno o tome što žele postići. Današnji kralj s tisuću glava je pokvareni neoliberalizam, a današnji car su velike multinacionalne kompanije koje u težnji za povećanjem zarade i utjecaja ne prežu od uništavanja planeta i života.
Stoga, dragi lutkari sa svih pet kontinenata, ustanite protiv okrutnosti, nejednakosti i nepravde, tražite svoju ekspresivnu osobnost služeći se beskrajnom raznovrsnošću tehnika i estetike, ali koristite i snažne riječi i upirite kažiprstom, kao što to čine mladi, kako biste osudili sve ono što onemogućuje izgradnju humanijeg i boljeg svijeta.
Eduardo Di Mauro, 2014., Kazalište TEMPO
Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2013.
Međunarodna poruka Roberta De Simónea
Moj prvi susret s Pulcinellom gubi se u maglovitim sjećanjima; u ranim danima moga djetinjstva kada je Pulcinella bio dio slikovite prikaze svekolikoj napuljskoj djeci. Mogli ste ga sresti na ulici u začudnim košarama trgovaca galanterijskim igračkama ili po štandovima Sajmova Sv. Josipa, Sveta tri kralja, ili Festivala Piedigrotta, gdje su bile izložene malene tradicionalne igračke. Između svih njih isticao se Pulcinella koji bi, postavljen na minijaturnu drezinu i pogurnut štapom, mehanički pljesnuo sićušnim mjedenim cimbalima u rukama. Još je jedna igra bila izuzetno popularna: maleni crveni čunj, izrađen od ljepenke, u koji ste mogli umetnuti trubu-igračku opremljenu pivettom, zviždaljkom, kako biste odsvirali melodiju tradicionalne tarantele.
Maleni žičani potezač bio je također dijelom igre: čim bi ga dječarac umetnuo u čunj i nježno pogurnuo, patuljasti Pulcinella, čija je bijela halja bila zalijepljena za kružni rub samog čunja, pokrenuo bi se gore – dolje. Očito je igra koja je sugestivno prikazivala vragolaste seksualne pokrete, pridodala našem liku falusno značenje, potvrđeno i u drugim tradicionalnim izvedbama.
Naposljetku, Pulcinellu se moglo pronaći u svakojakim trabunjanjima, u dječjim pjesmicama i bajkama: ukratko, pripadao je tradicijskoj fabrici snova, tako da ste malo pomalo shvaćali njegovu izvornu svrhu, a potom i njegovo dublje, tajanstveno i zagonetno značenje.
Svemu tome pridonijelo je, također, i putujuće lutkarsko kazalište Guarattelle čije su maštovite lutke Pulcinella, Teresine (njegove dragane), Psa, Smrti, Krvnika i druge izvodile predstave po trgovima Piazza del Gesù, San Domenico i Porta Capuana, hipnotizirajući naša dječja lica dok smo, stojeći otvorenih usta, čekali da preuzmemo Vjeru iz naše onirične Biblije.
PULCINELLIN GLAS
Puè puè puè puè puè
puere puè puè
Proviri van Teresa,
pogledaj sa svoga balkona
jer želim da čuješ predivnu pjesmu
Na kraju, volio bih podsjetiti da čak i na tradicionalnom repertoaru Guarattelle možete pronaći likove i scene povezane, čini se, sa židovskom tradicijom, sa španjolskom tradicijom, te s tradicijom romanskog, pa čak i grčkog kazališta. Izraz guarattella pučki je prijevod bagattelle (sitnice neznatne vrijednosti), a dolazi od Bagatta, jednog od glavnih aduta tarot karata, kabalističkog podrijetla, prenosioca pripovijesti i likova na koje često nailazimo u repertoaru i skicama kazališta Guarattella.
Volio bih završiti s dirljivom izjavom zabilježenom dok sam snimao glas posljednjeg napuljskog guarattellara starog kova, izvjesnog Nunzia Zampelle, prerano preminuloga, koji je u svome DNA imao sve kromosome prastare umjetnosti pulčinelskog tipa. Upitan koliko je lutkaru važno korištenje pivette, ovako mi je odgovorio:
ZAMPELLA: “Važno je. Umijeće lutkara nije lako; rukovanje stvarima može biti jednostavno, ali je mimikrija muzikalna, pokret je glazba. Najteže je proizvesti dupli glas, odnosno zamijeniti prirodan glas vještačkim korištenjem pivette, vrste zviždaljke. Lutkar mora biti sposoban proizvesti sve glasove: Žene, Karabinjera, Kaluđera, Pulcinelle, Psa, pa čak i glas Smrti. No kakvu god lakrdiju izveli u predstavi, ona mora postati ritam: riječi su glazba, pokret je ritam; samo u tome leži prava snaga guarattelle.” (21. lipnja 1975.).
Lutka Pulcinella, kreirana oko 1620., inspirirala je desetak drugih likova europskog pučkog teatra koji su, odreda, znali zabaviti svoju publiku i dati joj prostor slobode.
Svima vama, na svih pet kontinenata, želim basnoslovan Svjetski dan lutkarstva!
Roberto De Simóne
Talijanski redatelj i muzikolog; njegova antropološka zanimanja prisutna su između ostaloga i u bajkovitim radovima tipa Fiabe campane (1993.). Radio je, također, kao glazbenik i dirigent, često u suradnji s narodnjačkom družinom Nouva compagnia di canto popolare.
Bio je umjetnički direktor napuljskog Kazališta San Carlo u kojem je upravljao mnogim operama. Nominiran je za akademika Santa Cecilie, da bi kasnije primio titulu Viteza umjetnosti i književnosti od predsjednika Republike Francuske. Nagradu Roberto Sanseverino dobio je 2003.
(Izvor: Treccani.it, talijanska enciklopedija)
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2012. – Joan Baixas”][vc_column_text 0=””]
Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2012.
Međunarodna poruka Joana Baixasa
Danas je dan za slavlje
Odlučnom gestom odlažemo novine, gasimo emisije vijesti i dižemo zdravicu umjetnosti i bratstvu, danas je dan za slavlje, slavimo Svjetski dan lutkarstva.
Ne možemo zaboraviti tugu, bolnu stvarnost nesretnih okolnosti i siromaštva u svijetu no upravo zato što ne želimo zaboraviti, mi se obvezujemo slaviti ljudsko dostojanstvo, nezasitnu predanost ljudi da osnaže život unatoč nesreći i smrti.
Umjetnost je himna tom dostojanstvu, poezijom sjedinjuje stalne mijene prošlih i budućih generacija, kultura i klanova. Umjetnost izgrađuje zajedništvo pogledā među ljudima, autorima i gledaljima koji se zajedno dive istražujući nepoznato. Svaki umjetnički čin je uznemirujuće zrnce pijeska u mehanizmu realnosti.
Umjetnost lutkarstva velikom brzinom vodi prema tim ciljevima. Svaki put kad oživljavamo lik mi potpisujemo deklaraciju neovisnosti. Kao neposlušno dijete umjetnosti slikā i riječi, interpretacije i naracije, marioneta pojačava predanost nevinosti, donosi sreću i priziva još jednu krajnost ,okrutnost.
Nevinost je važna, skladna i plodna, kako su posvjedočili Jarry i Kurosawa, Miró i Arsenijev, kao i mnogi drugi.
Za okrutnost treba samo uzeti mjere za kostim i sarkastično gledati pred sebe.
„Životinja živi u prirodi kao voda u vodi“ (M. Eliade). Marioneta živi u zamišljenom kao voda u vodi. Teritorij u kojem razum teče bujicom po životinjskim i biljnim carstvima, zemlji i vodi, ono zamišljeno je zaliha energije za ljude i plemena, i marioneta se tamo igra slobodno kao kralj, ne analizira, ne intervenira, razvija se.
„Distinktivno obilježje ljudske životinje jest animacija, a prva animacija koju su ljudi napravili bili su bogovi. Animacija nas čini osobama“ (P. Sloterdijk). Oštrina ovog filozofskog razmišljanja određuje raspoloženje glavnog čina lutkara: da udahne život beživotnome i ljude okupi oko čarolije.
Još prije više godina nekolicina lutkara imala je mudru ideju da osnuje organizaciju koja bi ojačala međunarodnu razmjenu. Danas je važnije no ikada da UNIMA, koja je postala čvrsta realnost i proširila se po cijelom svijetu, upravlja profesionalnim naporima imajući u vidu ciljeve umjetnosti i ljudskog dostojanstva.
Zahvaljujemo stoga bogovima što su nam podarili ovu profesiju, zahvaljujemo svojim djedovima što su stvorili Unimu, slavimo veličinu umjetnosti čarobnoga i nazdravljamo marionetama.
Prijatelji, priredimo sjajnu zabavu!
Joan Baixas http://www.joanbaixas.com
Joan Baixas, veliki katalonski multidisciplinarni umjetnik, slikar i lutkar, stvara predstave snažnog vizualnog sadržaja, koje se temelje na slikanju uživo, video projekcijama i animaciji predmeta, pričajući male suvremene priče. Vodio je družinu Teatre de la Claca (1967.-1988.) i surađivao s poznatim slikarima kao što su Joan Miró, Antonio Saura, Roberto Matta i drugima, te brojnim glazbenicima, glumcima i plesačima. Prikazivao je svoje predstave diljem svijeta, pa i na takvim mjestima kao što su muzej Guggenheim u New Yorku i Bilbau, Centre Pompidou, Modern Tate, Sydney Opera House, Hongkong Arts Festival itd. Vodio je Festival de Teatre Visual i de Titelles de Barcelona, režirao brojna događanja i radio za televiziju, modnu i reklamnu industriju. Objavljivao je poeziju i zapise svojeg profesionalnog iskustva te držao seminare na Institutu del Teatre u Barceloni i drugim međunarodnim institucijama.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2011. – Henryk Jurkowski”][vc_column_text 0=””]UNIMA
Poruka prof. Henryka Jurkowskog za Svjetski dan lutkarstva 2011.
Evo me ovdje, u gradu Omsku u Zapadnom Sibiru. Ulazim u etnografski muzej i pogled mi odmah privuče veliki izložbeni ormar u kojem su deseci kipića – idola ugrofinskih plemena, Menses i Chantes. Izgledaju kao da pozdravljaju svakog posjetitelja. Nagonski im uzvraćam pozdrav. Veličanstveni su. Predstavljaju preživjeli trag duhovnosti generacija primitivnog čovječanstva. Oni i njihov zamišljeni svijet u korijenu su prvih oblika i slika kazališta, i sakralnog i profanog.
Umjetničke zbirke prepune su idola i sakralnih kipića, koji malo-pomalo iščezavaju iz sjećanja. No, u muzejima se nalaze i lutke koje čak i danas čuvaju otisak ruku svojih tvoraca i ljudi koji su njima upravljali. Drugim riječima, te su lutke zadržale tragove ljudske okretnosti, mašte i duhovnosti. Lutkarske zbirke postoje na svakom kontinentu i u gotovo svakoj zemlji i ponos su svojih kolekcionara. One predstavljaju važno mjesto istraživanja, čuvaju temeljne uspomene i bitan su dokaz raznolikosti naše struke.
Kao i mnoge druge ljudske djelatnosti, umjetnost je pod utjecajem dviju tendencija: ujednačavanja i diferencijacije. Danas smo svjedoci usporednog postojanja tih dviju tendencija u kulturnim djelatnostima. Jasno zapažamo kako je lako putovati, zrakoplovom ili putem interneta. To umnožava broj kontakata koje uspostavljamo na raznim kongresima i festivalima, što dovodi do većeg ujednačavanja. Uskoro ćemo zaista živjeti u McLuhanovom globalnom selu.
To stanje ne znači da smo potpuno izgubili osjećaj za kulturne razlike, nego da će odsada veći broj kazališnih družina upotrebljavati sličan način izražavanja. Lutkarski stilovi kao što su ningyo joruri iz Japana i wayang iz Indonezije asimilirani su i u Europi i u Americi. Istodobno, skupine iz Azije i Afrike koriste europske lutkarske tehnike.
Prijatelji mi kažu da, ako mladi japanski umjetnik može postati virtuozni svirač Chopina, i Amerikanac može postati majstor jorurija ili majstor dalang koji izvodi wayang purwa. Složio bih se s njima pod uvjetom da lutkar asimilira ne samo tehniku nego i kulturu povezanu s njom.
Mnogi se umjetnici zadovoljavaju vanjskom ljepotom lutke, ali to gledatelju pruža potencijal otkrivanja drugih oblika umjetnosti. Na taj način lutka osvaja nove teritorije. Čak i unutar glumačkog kazališta lutka je postala izvorom mnogih metafora.
Raširena prisutnost drevne slikovite lutke sada je povezana s pokretom u obrnutom razmjeru s teritorijem koji je prije zauzimala. Razlog je prodor objekta i, u čak većim razmjerima, svega povezanog s materijom. Kad se neki objekt, neka materija, animiraju, oni nam govore, zahtijevajući svoje pravo na kazališni život. Tako će odsada objekt zamijeniti slikovitu lutku, otvarajući umjetniku put koji vodi u nov poetski jezik, u kreacije pune bogatih i dinamičnih slika.
Slike i metafore koje su nekad bile karakteristične za određenu vrstu lutke, razlikujući ih jedne od drugih, danas su postale izvor ekspresije za svakog pojedinog lutkara. Tako smo dobili nov jedinstven poetski jezik koji ne ovisi o generičkoj tradiciji nego o talentu umjetnika i njegovoj individualnoj kreativnosti. Ujednačavanje sredstava ekspresije uzrok je diferencijaciji. McLuhanovo globalno selo pretvorilo se u vlastiti antipod. Razni oblici izražavanja postali su instrumenti individualnog jezika koji uvijek daje prednost originalnim rješenjima. Naravno, tradicija slikovite lutke nije nestala iz našeg vidokruga. Nadajmo se da će uvijek ostati dragocjena referentna točka.
Henryk Jurkowski – 2011.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2010. – Robert Lepage”][vc_column_text 0=””]MEĐUNARODNA PORUKA!
Svjetski dan lutkarstva (UNIMA)
Robert Lepage
Kao i mnoge druge, duboko me potresao potres koji je nedavno razorio Haiti. Dok sam gledao slike koje se neprekidno prikazuju na televiziji i na internetu, zapitao sam se koji medij izvedbenih umjetnosti može najučinkovitije izraziti ljudsku dimenzije jedne takve kataklizme? Koji bi medij najbolje probudio suosjećanje ne spustivši se do pukog sažaljenja, nadahnuo na solidarnost izbjegavši moraliziranje i u našim tijelima izazvao odjek osjećaja fizičke boli zbog rana i amputacija?
Ustvari, zapitao sam se kako na pozornicu prenijeti ne samo tugu Haićana, nego i njihovu izdržljivost koja u nama istodobno budi ganuće, ali i nadahnuće?
Učinilo mi se da je lutka možda najbolji medij da se prenese ova tragedija. Njezina bespomoćnost, njezina ranjivost, ali isto tako i snaga njezine čistoće i nevinosti združuju se i stvaraju istovremeno intimnu i jedinstvenu vezu s gledateljem. Takva solidarna povezanost vjerojatno proizlazi iz njezine glavne prednosti u odnosu na teatar i film s ljudskim glumcima: glumac igra ulogu, lutka je uvijek iskrena.
Za razliku od glumca, lutka je izložena okrutnosti koja nije hinjena, a kada joj prerežu konce, kada je tuku, ismijavaju, ponižavaju, zlostavljaju ili komadaju, nikada se ne žali. Poprave je, skrpaju i opet je na nogama, kao nova.
Ta istina daje lutkama veličanstvenu moć jer se doima kao da istodobno imaju snage suočiti se s užasima sudbine i nužnu hrabrost da iznova izgrade razoreni svijet.
Robert Lepage (r. 12.12.1957. u Quebecu, Kanada) svjetski je poznat pisac, glumac, redatelj, dobitnik mnogih nagrada, priznanja i odlikovanja. Kao multidisciplinarni umjetnik u svojim se predstavama na inovativan način služi i elementima kazališta lutaka. U svoje posljednje djelo – Slavuj i druge kratke priče, nastalom na glazbu Stravinskoga – uklapa kinesko kazalište sjena, japanski bunraku i vijetnamske lutke na vodi. Svoju je poruku poslao netom prije razornoga potresa u Čileu.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2009. – Petr Matásek”][vc_column_text 0=””]Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2009.
Međunarodna poruka
Ove godine međunarodna udruga lutkara – UNIMA – odabrala je velikog češkog scenografa Petra Matáseka da napiše i ilustrira poruku za Svjetski dan lutkarstva, koji će se proslaviti 21. ožujka 2009. UNIMA je osnovana u Pragu 1929. godine te će ove godine u svibnju u Pragu i proslaviti 80. godišnjicu svoga osnutka.
Petr Matásek poznati je scenograf, rođen u Pragu, glavni scenograf i kreator lutaka za kazališta DRAK i ALFA. Njegov rad visoko cijene mnogi kritičari. Držao je majstorske klase i radionice u više od 20 zemalja i primio mnoge nagade i međunarodna priznanja za svoj rad.
Istinita legenda
Duga, užarena crta u nebu presijeca obzorja te iščezava u dubinama Univerzuma.
Javi se načas pa opet nestane. Prometej je to s bakljom u ruci, koji u tami umorno traga za onima kojima bi je mogao predati.
Baklja u Prometejevoj ruci zapravo je Plamteća Lutka, dar bogova koji su svoj lik poslali čovječanstvu da ne utonu u zaborav. Čovječanstvo ju je ponizno prihvatilo u spomen na bogove te stvara njihove odraze a ujedno i mijenja vlastitu nestalnu ovisnost o njima.
Unatoč tomu, imamo problem. Ne zavaravajmo se da nam je promakla spoznaja zakona očuvanja energije. Ako ga poštujemo, materijal Plamteće Lutke sagorjet će i u prah se pretvoriti.
Srećom, Lutka sagori ali ne prestane postojati ako lik svoj izmijeni nadahnuta vjerom onih koji su sreli Plamteću Lutku.
Tako je ponovno stvoren lik bogova, materijalizirana ideja kojoj dušu udahnu ljudi a opčinjavajući plamen osvjetljava prostor kako se ne bismo osjećali tako samotno u svemiru. Ljudski je rod tada spoznao dobrodušnost svjetla i toplinu plama, opčinjenost stvaranjem, tu metaforu besmrtnosti u djeliću umjetnosti te naposljetku ideju solidarnosti, na koju nas podsjećaju zajednički prostori u trenucima ritualne providnosti.
Ovdje na Zemlji štap Plamteće Lutke bez prestanka pronose naraštaji sretnika, koje doduše opeče, ali nikada ne sprži njegova vatrena toplina.
Neprestana je to trka s porukom koja se ne mijenja usprkos protoku vremena i nesklonosti našega doba. Mjesta i osjećaj zajedničke bliskosti gdje se god pojavi Plamteća Lutka te njezin nestalni lik tek su naizgled slučajnost, a razlog za njihovo neprestano pojavljivanje poznat je samo bogovima. Iznenađeno gledamo one koji su preuzeli štap Plamteće Lutke od svojih prethodnika te ga nose do kraja svoga života da bi ga potom predali drugima.
Prometej nam se više vratiti neće. Odveć smo racionalni da bismo primijetili njegov ponovni dolazak. Hajdemo stoga obraniti one kojima je dana prilika da preuzmu, nose i drugima predaju Plamteću Lutku. Jer samo ćemo tako održati njezin plamen.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2008. – Jean-Pierre Guingané”][vc_column_text 0=””]UNION INTERNATIONAL DE LA MARIONNETTE – UNIMA
Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2008.
Međunarodna poruka
Jean-Pierre Guingané
Jean-Pierre Guingané, kazališni redatelj, dramski pisac, profesor na sveučilištu Burkine Faso i podpredsjednik Međunarodnog kazališnog instituta, utemeljitelj je i ravnatelj Međunarodnog festivala kazališta lutaka (FITMO) u gradu Ouagadougou.
Dragi prijatelji lutkarstva,
Dopustite mi da prigodom ovoga Svjetskog dana lutkarstva čestitam svima vama koji, pomoću lutkarstva a širom cijelog svijeta, ljudima koji, poput mene, strastveno vole vašu umjetnost, darujete snove i osjećaje.
Ja se ne bavim lutkarstvom kao što to vi činite. Morao bih zapravo reći: ne bavim se više, jer sam u svojim mladim danima, kao i cijela moja generacija etničke grupe Bissa, kojoj pripadam, morao sam izrađivati i animirati svoje igračke. Moji prijatelji danas tvrde da sam imao poseban talent za to, što me uvijek stavljalo iznad suigrača. Je li to istina ili laska, ne znam. Ono čega se danas sjećam iz tog razdoblja mog života jest zadovoljstvo koje sam osjećao izrađujući svoje igračke, zadovoljstvo dovoljno snažno da više puta prihvatim oštru kaznu zato što sam zbog toga propustio izvršiti neku od svojih obveza.
Ova privrženost igračkama iz vlastita djetinjstva bila je zacijelo dio entuzijazma koji sam osjetio 1984. godine, kad mi je gospodin Jacques Félix predložio da postanem predstavnik UNIMA-e u Gornjoj Volti (danas Burkina Faso). Znao sam da više ne mogu biti lutkar. Ali posvetio sam se tome da učinim sve što je u mojoj moći kako bih sudjelovao u rađanju i razvoju tog oblika umjetnosti, koji u to doba praktički nije još postojao u mojoj domovini. Jedina iznimka bio je rad jedne nastavnice francuskog jezika, gospođe Grésillon (kao što vidite, još se sjećam njezina imena!), koja je povremeno učila đake u srednjoj školi Zinda kako da izrađuju lutke od papirmašea.
Preuzeo sam na sebe da pomognem umjetnicima iskorišćujući sve mogućnosti koje sam imao zahvaljujući svom profesionalnom kazališnom životu. Osobito sam znao poslati najboljeg od svojih najmlađih glumaca da se obrazuje gdje god mu se pružila prilika. Zatim, da bih lutkare učinio što vidljivijima, pretvorio sam Međunarodni kazališni festival Ouagadougou, koji sam osnovao i njime ravnao, u Međunarodni festival kazališta lutaka (FITMO) Ouagadougou. To je na istu razinu stavilo lutkarsko kazalište i glumačko kazalište te lutkarima frankofonske Afrike, i šire, ponudilo njihov prvi afrički festival.
Ja sam dokazan kazališni čovjek. Redatelj sam, ravnatelj trupe i dramski pisac; moja su se djela izvodila gotovo posvuda u Africi i u nekima od vodećih europskih kazališta. Međutim, nimalo me ne brine apsurdna prepirka koja teži za tim da suprotstavi lutkarstvo i kazalište. To je razlikovanje još apsurdnije u Africi, gdje uspješna kazališna predstava uključuje mnoge od ostalih oblika umjetničkog izraza. Lutke su uvijek bile posve prirodno prisutne u mojim predstavama svaki put kad se za tim osjetila potreba, a na beskrajni užitak publike.
Lutkarstvo kao autonoman oblik umjetničkog izraza u Africi je još relativno nepoznato i nedovoljno razvijeno. Izradom i animacijom igračaka, međutim, lutke su mnogo pridonijele razvitku afričke umjetnosti. I nadalje sam uvjeren da će odrasli Afrikanci, bez obzira na to imali oni ili ne imali zapadnjačko obrazovanje, biti sretni da iznova, zahvaljujući nekoj dobroj lutkarskoj predstavi, pronađu put snova i osjećaja.
Moja je želja da UNIMA i lutkari sa svih kontinenata pomognu Afrikancima da ispune ono što se može smatrati prazninom.
Sretan Svjetski dan lutkarstva svima koji vole lutkarstvo i njime se bave!
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2007. – Sennosuke Takeda”][vc_column_text 0=””]UNION INTERNATIONAL DE LA MARIONNETTE – UNIMA
Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2007.
Međunarodna poruka
I sentimentalno i novo
Sennosuke Takeda
Rođen je 1930. godine u gradu Iida. Znatan je njegov rad u lutkarskom
kazalištu na televiziji, na filmu i na sceni. Bivši je član izvršnog odbora
UNIMA-e, Počasni predsjednik japanske UNIMA-e, upravitelj Međunarodnog lutkarskog spomen-muzeja Takeda.
Volim misliti kako je grad Iida, koji je svoju dugu tradiciju prenio i još uvijek prenosi novim naraštajima uvodeći je tako u moderno doba, već dobro poznat u svijetu. Kako je nova kazališna umjetnost, naročito ona iz Europe i Amerike, preplavila Japan, jedinstvena je kultura koju je ovaj otočki narod godinama njegovao nalikovala na čamac nošen olujom koji u njoj i nestaje. Tada se na otoku Awaji pročulo za veliku obitelj izuzetno razvijenih lutkarskih sposobnosti koja je putovala zemljom i izvodila predstave. Mjesni bi zemljoposjednici u to vrijeme lutkarima omogućili smještaj a ovi bi zauzvrat mještane tog kraja podučavali lutkarstvu. To je dovelo do osnivanja lutkarskog kazališta koje postoji i dan danas.
Posljednjih su godina mnogi gradići i sela oko Iide postali dijelom tog utvrđenog grada.
Kazališta u kojima lutkarske družine Kuroda i Imada mogu izvoditi svoje predstave bez obzira na vremenske prilike izgrađena su, uz gradsku pomoć, u stilu japanske arhitekture. Novo Kazalište Kuroda ima, u stilu razdoblja Edo, natkrivenu pozornicu za lutkarske predstave koje publika gleda, već prema tradiciji, iz otvorenog amfiteatra. Izvanredna je karakteristika Kuroda lutaka njihova kosa koja se navodno uvijek iznova vezuje prije svake predstave. Osobno smatram da je kosa Kuroda lutaka najljepša od svih varijanata lutaka za tri lutkara ukljucujuci ovdje bunraku i awaji i ja im se iskreno divim svaki puta kad ih vidim. Od srca se nadam da će, ma što da se desi, njihova kosa zauvijek biti sačuvana.
Prije petnaest godina pozvan sam u grad Iidu, u kojem je sagrađen Međunarodni muzej marioneta i lutaka Sennosuke Takeda u Zakoji, okruženom Južnim i Središnjim Alpama, na mjestu prirodne ljepote danas rijetke u Japanu.
Nekih četrdesetak godina ranije, jedno me je dijete, pretpostavljam tada osmoškolac, zabrinuto promatralo za vrijeme predstave koju sam gledao u Comédie-Française u Parizu. Iako sam se smijao pokretima izvođača, dijete je željelo da uživam i u dijalogu. Njegova me ljubaznost silno dirnula. Umjesto da čekamo dok odrastu, bolje nam je djecu izložiti ljepoti i kulturi već od malih nogu. Nastavljam svojim radom u muzeju u nadi da će jednoga dana ovakovih dječaka i djevojčica biti u lutkarskim kazalištima gradova cijelog svijeta.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2006. – Michael Meschke”][vc_column_text 0=””]Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2006.
UNIMA
Međunarodna poruka
Michael Meschke
Rođen 14. srpnja 1931. u Danzigu u Njemačkoj (danas Gdansk u Poljskoj), dolaskom nacista na vlast 1939. godine s obitelji odlazi u egzil u Švedsku.
Prvi put režira s 18 godina, i to srednjovjekovnu farsu Meštar Pathelin. Studira, među ostalim i s Harrom Siegelom, na Visokoj školi primijenjenih umjetnosti u Braunschweigu.
Osnivač i direktor kazališta lutaka Marionetteatern u Stockholmu. Dopredsjednik UNIMA-e od 1976. do 1988.
Pišem ovu poruku po povratku s Banda Aceha, Sumatra, Indonezija, gdje je sunčanog jutra 26. prosinca 2004. najjače udarila katastrofa tsunamija. Sto i dvadeset šest tisuća mrtvih u nekoliko minuta, odjednom potonuli, posvuda, čak i tamo gdje koračam. Na licima preživjelih utisnut beznadni očaj koji para srce.
S nekoliko lutaka u kovčegu došao sam kako bih pokušao bar malo razonoditi siročad koja je, ne želeći otići, izgubljeno lutala do koljena uronjena u jame sa slanom i otrovnom vodom. Bilo bi bolje da sam nosio cigle s oznojenim radnicima koji su posvuda podizali zidove razorenih kuća, ali mi mojih sedamdeset i pet godina to nije dopuštalo.
Suočene s brigama koje su prirodne sile u tolikoj mjeri donijele žrtvama, lutke su ostale u kovčegu.
Eto toliko, samo ukratko, o nemoći naših instrumenata.
Ipak, druge razorne snage, one ljudske, ne ostaju poražene. Nakon svakog krvavog sukoba čini se da čovjek traži novu krizu. Idući od zla na gore, ne može se suzdržati od balansiranja na nategnutom konopcu krajnje nuklearne opasnosti, kao da je to upisano u njegovo postojanje. To pogađa sve nas.
U ovoj, 2006. godini čovječanstvo ide prema sve većoj polarizaciji između raznih fundamentalista sa Istoka i Zapada, slijeva kao i zdesna, prema metodi: blatiti sve što je drugome sveto, bilo da je to islam, sloboda izražavanja, ljudsko dostojanstvo ili druge osnovne vrijednosti.
Lutke se u tome svemu čine smiješnima. One nas nasmijavaju, ali ne u tradicionalnom smislu, zabavljajući svoju publiku, već zbog svoje nemoći.
A ipak, ta nemoć je istinska snaga lutke. Jer ona je dio onoga «usprkos svemu» bez čega bi čovječanstvo odavno propalo.
Vremena se mijenjaju. Lutkar koji je nekada htio spasiti svijet, danas je sretan ako može živjeti od svoga rada. Budimo dakle skromni, a da ipak ne pokleknemo pred defetizmom: dajmo našim lutkama da glume, jer je to ono što znamo raditi, jer cijenimo privilegiju da radimo ono što najviše volimo – i jer će nas to uvijek nagraditi osjećajima koje budimo u tolikim srcima.[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2005. – Dario Fo”][vc_column_text 0=””]
Svjetski dan lutkarstva – 21. ožujka 2005.
Union Internationale de la Marionette (UNIMA)
Međunarodna poruka Darija Foa (Italija)
Nobelova nagrada za književnost 1997.
Kazalište marioneta, lutaka i sjena jedan je od najstarijih izraza naše kulture. Svaka civilizacija u svojim kazališnim i književnim korijenima ima dramske forme vezane uz kazalište animacije koje je kroz stoljeća evoluiralo pod najrazličitijim i najneobičnijim okolnostima.
Dosta je da pomislimo na brojne varijante koje su u srednjem vijeku rasle kao gljive poslije kiše, od prvih religioznih predstava do misterija i jaslica ostvarenih s velikim lutkama i pokretnim figurama.
Razmjena između službenog kazališta i kazališta animacije uvijek je bila plodna i raznovrsna: maske, na primjer, od srednjeg vijeka prelaze iz jedne kazališne forme u drugu, obogaćujući se i integrirajući karaktere raznih scenskih mjesta.
Među mnogim čarolijama kazališta animacije, ono što me je uvijek posebno fasciniralo je komičan, hiperboličan, paradoksalan, inteligentan i efikasan element, osobito kod ginjola. Radi se o komičnom koje se ne tiče samo geste, jezika koji je ipak osnovao to kazalište, nego i govora, dramske i scenske situacije, postajući satirom često okrutnom i pomaknutom, ali nikad samoj sebi svrhom.
Lutka je sama po sebi sinteza glumca, centrirana jednako na aluziji pokreta kao i na njegovom očaju. Ne samo to: u kazalištu lutaka svi su jezici usmjereni u intenzivan i esencijalni oblik.
Stoga kazalište animacije osobno shvaćam kao jako veliki izvor inspiracije. S lutkama mi se događa isto što i sa slikarstvom: u trenutku kad sam blokiran i ne mogu nastaviti posao, razmišljam kao u sekvencama lutkarske predstave, sintezom, i kao kada slikam, spoznam scenske situacije, i dramski se zaplet odmah počne odvijati.
Lutke su uvijek bile prisutne u mom radu. Naravno, to je jedna stvar koju jako dugujem Franci (Franca Rame – supruga i dugogodišnja partnerica Darija Foa) i tradiciji njezine obitelji koju je znala sačuvati i voljeti. Rameovi su slučajno, u jednom periodu života s puno uspjeha vodili lutkarsku družinu, da bi se zatim vratili, ima tome sedamdesetak godina, kazalištu s glumcima.
Od mojih prvih predstava služio sam se različitim pupazzima i burattinima, da počnemo sa “Grande pantomima con pupazzi piccoli e medi” (Velika pantomima s malim i srednjim pupazzima) gdje su više od polovice likova interpretirale lutke. Zadnje iskustvo s ginjolima bilo je režiranje predstave “Il diavolo con le zinne” (Đavo s grudima).
Za kraj želim podsjetiti da su u slučaju Velike pantomime korišteni samo papazzi ali i lutke poznate kao catalanas i druge, goleme, visoke više od tri metra. U tom se slučaju pokazalo da je raskid s jedinstvom izražajnih sredstava proizveo veliku kazališnu vrijednost koju ni mi sami koji smo je zamislili nismo predvidjeli.
Kako ste mogli shvatiti, ja volim lutke, a svjetski dan lutkarstva u organizaciji UNIMA-e za mene je prilika glasno izraziti radost koju umjetnici i stvaraoci svaki dan iznova osjećaju posvuda u svijetu dok rade s lutkama i animiranim formama.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2004. – Sirrpa Sivori-Asp”][vc_column_text 0=””]Svjetski dan lutkarstva
21. ožujka 2004.
UNIMA
Međunarodna poruka
Sirppa SIVORI-ASP
Finska glumica i redateljica kazališta lutaka, dramskog kazališta, opere te televizijska redateljica, bivša predsjednica međunarodne UNIMA-e
Tijekom svoga dugog života uz lutke uvijek sam bila posebno osjetljiva na svoju publiku: djecu. Rijetko sam čula da se o tome govori, ali meni je to uvijek bilo na srcu i neprestano o tome mislim.
Glumeći za djecu, imate golemu moć u svojim rukama. Kako biste je korektno koristili, morate imati na umu krhkost djeteta. Time ne želim reći da ga trebate voditi samo na idilična putovanja. Ali želim reći da dijete ima pravo za vrijeme predstave proživjeti različite emocije: suze, smijeh, tugu, uzbuđenje, gnjev i strah. Ali sve to u vremenu i mjestu predstave.
A onda stižemo do najvažnijeg, a to su povjerenje i sigurnost koje kao umjetnik trebate stvoriti oko djeteta za vrijeme cijelog događaja.
Ta zadaća započinje na ulaznim vratima, čim dijete dođe u kazalište. Cijelo ozračje treba biti susretljivo i umirujuće. Nakon iskustva predstave ne ostavljajte dijete u nedoumici i nesigurnosti, već mu na kraju dajte dobro i jasno rješenje. Dijete ne podnosi da ga se ostavi u neznanju.
Proučavajte svoju publiku – ne znanstveno, nego iz srca. Pokušajte osjetiti njezinu senzibilnost, njezina očekivanja, pa će se između vas i djece stvoriti čudesni balon kojem ćete se radovati i koji će vas približiti jedne drugima.
Sve će to u djetetovom duhu ostaviti nezaboravan trag koji će čuvati dok odrasta i koji će mu pomoći da postane jako i da se suoči sa svijetom, ponekad okrutnim. Dijete će znati da u našem životu postoji još mnogo dobroga koje može podijeliti s drugima i koje nam pomaže da preživimo.
Dragi prijatelji, možda će vam se moje riječi učiniti naivnima, ali to su spoznaje do kojih sam došla tijekom svoga dugog života.
Sirrpa Sivori-Asp
«Ja sam luda, lakrdijašica, lutkarica. Moja je duša vidljiva: to je moja lutka.» Tako gospođa Sirrpa Sivori-Arp opisuje svoj život glumice i svoj rad na području lutkarstva.
Svoju kazališnu karijeru Sirrpa Sivorri-Arp započela je prije više od 50 godina. Kao vrlo mlada primljena je na slavnu školu Playhouse School of Theatre u Pittsburgu, SAD. Nakon završenog studija započela je profesionalnu karijeru kao glumica u Gradskom kazalištu u gradu Turku u Finskoj.
Sklonost i ljubav prema kazalištu lutaka pojavila se kad je u Salzburgu 50-ih godina vidjela predstavu tamnošnjega kazališta lutaka, Salzburger Marionettentheater. Pokušala je stvoriti profesionalno lutkarsko kazalište u Finskoj, ali tada nitko nije ozbiljno shvaćao važnost lutkarstva za djecu i odrasle.
Sirrpa je bila prisiljena čekati sve do 1971. godine, kad je susrela dvoje entuzijasta i s njima u Helsinkiju osnovala kazalište lutaka «Zelena jabuka».
U rujnu 1996. povodom 25. godišnjice «Zelene jabuke», najstarijeg lutkarskog kazališta u Finskoj, Sirrpa Sivori-Asp slavila je svoj glumački jubilej.
Odlikovana je zlatnom medaljom finskoga kazališta za jedinstvenu karijeru na području drame, opere i lutkarstva u Finskoj, a finska joj je država dodijelila Križ reda bijele ruže.
Uz karijeru na području lutkarstva posljednjih 40 godina Sirrpa djeluje kao televizijska, operna i dramska redateljica, predaje na Kazališnoj akademiji i na sveučilištima, nastupa na televiziji, u operi i drami u Finskoj i u inozemstvu, prilagođava, piše i režira brojne komade i surađuje s nekoliko finskih i međunarodnih udruženja umjetnika.
Sirrpa Sivori-Asp član je međunarodne UNIMA-e od 1972. Na Svjetskom kongresu 1992. u Ljubljani izabrana je za predsjednicu UNIMA-e, a na toj je dužnosti bila do 2000.
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][vc_accordion_tab title=”2003. – dr. Kapila Vatsyayan”][vc_column_text 0=””]dr. Kapila Vatsyayan
Svijet lutkarstva nosi u sebi nedužnost djeteta, iskrenu i svježu, a ujedno ga odlikuje i mudrost razboritih. Njime sam oduvijek bila očarana zbog neponovljivog umjetničkog izraza, istovremeno jednostavnog i složenog, te tananog prostora koji pruža iskazivanju tajnovitosti i maštovitosti.
Natkriljujući stvarnost vremena i prostora, on prodire upravo u bit prirodnosti i stvarnosti. Raznolikost lutkarskog kazališta, njegovo prožimanje svih kultura i civilizacija kroz razna povijesna razdoblja, od pradavnih vremena do suvremenosti i avangarde, čine ga moćnim medijem višedimenzionalne komunikacije među kulturama.
Već desetljećima UNIMA igra ključnu ulogu kroz razna poglavlja svojega razvoja stvarajući globalnu zajednicu umjetnika koji slave osebujnost i različitost kultura. U svijetu u kojem je neophodna međusobna povezanost, važno je održavati mnoge vrste ove umjetnosti, ponekad suočene s opasnošću odumiranja.
Izuzetno sam sretna što će se prvi Svjetski dan lutkarstva obilježiti u Indiji, pradomovini ovog umjetničkog izraza. Također mi je drago što UNIMA svojom konferencijom odaje počast velikom, nezaobilaznom liku preminule Smt. Kamaladevi Chattopadhyaya. Ona je zaslužna za obnovu mnogih oblika indijske umjetnosti, a napose lutkarstva.
Željela bih čestitati svim članovima UNIMA-e što su svoj život obogatili tim divnim i radosnim iskustvom.
New Delhi, 2003.
(Spisateljica, istraživačica, izdavačica i izvođačica, dr. Kapila Vatsyayan svoju je životnu energiju, znanje te istraživanje posvetila očuvanju i obnovi kulturnog nasljeđa u Aziji, posebice u Indiji. Lutkarstvo je obogaćeno zahvaljujući njezinom zalaganju, stečenim spoznajama te podršci. Osnovala je Nacionalni centar za umjetnost Indira Gandhi, čija je i akademska ravnateljica. Savjetnica je indijskog vladi već 30 godina, priznata je i nagrađivana od mnogih akademija, među kojima su Akademija Sanget Natak, Nacionalnu akademija za vizualne i lijepe umjetnosti, Francuska akademija za proučavanje azijske civilizacije. Napisala je i objavila više od 15 knjiga od kojih su neke dobile i međunarodno priznanje. Širok je raspon njezinih interesa: bavi se scenskom umjetnošću, književnošću, filozofijom, antropologijom itd.)
[/vc_column_text][/vc_accordion_tab][/vc_accordion][/vc_column][/vc_row][:]
